Hteo sam nešto da napišem pa me neko iscimao pa izgleda da sam nekako "butt dial" i napravio post 🙂
Elem, hteo sam da se osvrnem na taj homeshooling, ne znam tačno detalje kako to funkcioniše, ali meni to nekako ne deluje kao baš dobro rešenje pre svega iz aspekta socijalnog razvoja dece. Jer kao bez obzira što može da postoji ta neka zajednica roditelja gde oni dolaze druže se i uče i to sve deluje ok i dalje škola ima jednu vrlo značajnu ulogu - a to je da je to uglavnom za većinu dece prvo mesto gde sami treba da se izbore sa nastavnicima, vršnjacima, gde neko kreće da ocenjuje njihov rad, zalaganje i slično (vrtić ne računam jer su tamo uglavnom samo na čuvanju i igri, nema nekih zadataka i sl, to je više kao zajednička igra. I u tom smislu se dete uči kako da se izbori sa tim nekim poteškoćama - ne voli ga nastavnik, dobilo je lošu ocenu, drugar iz odeljenja ga zavrnuo i nije hteo da mu pomogne oko domaćeg pa ga nastavnik napenalio i gomila tih nekih stvari. A nešto slično će mu se posle dešavati na faksu, na poslu i slično. Druga stvar što deca dobijaju po prvi put ozbiljne figure od autoriteta koji nisu njihovi roditelji i koje same po sebi ne moraju biti savršene ali imaju formalni autoritet, ne vidim kako bi roditelj mogao da napravi taj rez u odnosu sa detetom.
Kažem, nikada to nisam video uživo niti u praksi pa mi je ceo koncept dosta stran, ali ovih par stvari mi ovako na prvu loptu padaju na pamet, a nemaju veze s time da li će dete zapravo naučiti da rešava jednačinu sa dve nepoznate.
Naravno slažem se da formalni obrazovni sistem svuda ima vrlo ozbiljne manjkavosti, kako kod nas tako i u inostranstvu, ali opet mi deluje da ima i dalje i vrlo ozbiljne dobre aspekte.