Jump to content

Prvi svetski rat


Dule_smor

Recommended Posts

Moj pradeda se vratio iz amerike sa svojih 20 godina da bi se borio uz Srbe na solunskom frontu, kao americki dobrovoljac.

Slava takvim ljudima, mozda ce neko reci da su takvi ljudi glupi zato sto su se borili do smrti, ali takvi ljudi su besmrtni i zive kroz ostatak svog naroda.

Svaka ti cast dule, mogao bi malo da rasprostranish ovo, cisto da se ostatak decurlije obrazuje.

Edited by majebeni-marko

Nije bitno da je velik, bitno je da je lep...
Link to comment
Share on other sites

beautifull as always Duley ;o)

samo 2 stvari, ne znam zasto nemash razmak izmedju tachke i prvog slova nove rechenice, verovatno ti se zabagovo text editor...

a druga je, ma koliko bio nepismen/nevoljan da pazi kad pishe, kjoot kad pricha sam proboj solunskog fronta to je nesto predivno

josh jednom respect

Link to comment
Share on other sites

pitanjce za igija, imaju li negde hi-res fotke da se nadju?

ja nemam nista od fotki iz WWI :( ali imam iz WW2, one partizanske prave :)

eh da, dule sta nam je sledeca istorijska poslastica koju nam pripremas? :)

imam ja hires slike ali sam kvalitet skena nije vrhunski. Generalno nisu loshe ipak

It's nice to be good, but it's nothing compared to being bad

Link to comment
Share on other sites

beautifull as always Duley ;o)

samo 2 stvari, ne znam zasto nemash razmak izmedju tachke i prvog slova nove rechenice, verovatno ti se zabagovo text editor...

a druga je, ma koliko bio nepismen/nevoljan da pazi kad pishe, kjoot kad pricha sam proboj solunskog fronta to je nesto predivno

josh jednom respect

kole ne zajebavaj, jos cu i o razmaku da vodim racuna:)

btw, koja je to char kojotovog pricanja, da nije licno bio tamo:)

srpskivojnik-3.jpg

Link to comment
Share on other sites

pa sta mislish ko je pojeo sve zalihe (ne hranu no dzhebanu) nemcima i bugarima? ;o)))

ne znam, tokom pripovedanja ima odlichno rasporedjene rechenice tipa "ide srpski gedzha kutji i ne interesuje ga sta drugi prichaju" ili "na pitanje da li da chekamo francuske saveznike vojvoda mishitj kazhe 'samo pravo do beograda'"... ono...ima kjoot taj storytelling gift, sadly njegov homunculus na motornoj kori nema uvecane shake ;o))

a za razmak, brate tachku i zarez kad udarash i posle ne okinesh mahinalno spejs pa to je ono ne znam ;o))

Link to comment
Share on other sites

pa sta mislish ko je pojeo sve zalihe (ne hranu no dzhebanu) nemcima i bugarima? ;o)))

ne znam, tokom pripovedanja ima odlichno rasporedjene rechenice tipa "ide srpski gedzha kutji i ne interesuje ga sta drugi prichaju" ili "na pitanje da li da chekamo francuske saveznike vojvoda mishitj kazhe 'samo pravo do beograda'"... ono...ima kjoot taj storytelling gift, sadly njegov homunculus na motornoj kori nema uvecane shake ;o))

a za razmak, brate tachku i zarez kad udarash i posle ne okinesh mahinalno spejs pa to je ono ne znam ;o))

kojot ima homunkulusa?...nista moramo da ga nateramo da napise to nekad...btw, posle zapete uvek lupam spejs, ali posle tacke mi nije navika...

evo i jednog pisma koje pokazuje koliko su srbe gotivili na krfu:)

http://www.embassyscg.gr/Krf/letter-e.htm

srpskivojnik-3.jpg

Link to comment
Share on other sites

Evo teksta koji je u vezi sa Chehoslovackom legijom koju je Dule pomenuo.

УЛОГА ПРВЕ СРПСКЕ ДОБРОВОЉАЧКЕ ДИВИЗИЈЕ У НАСТАЈАЊУ ЧЕХОСЛОВАЧКЕ ЛЕГИЈЕ

Стварање добровољачких војних јединица од заробљених припадника једне од сила у сукобу представљао је с гледишта међународног права и Хашке конвенције преседан. Отуда је формирање Прве српске добровољачке дивизије у Одеси 1916. године, прокрчило пут стварању Чехословачке легије.

Стварање Чехословачке Легије уследио је после стварања Прве српске добровољачке дивизије 1916. године, будући да је стварање добровољачких војних јединца од стране ратних заробљеника једне од сила у сукобу био преседан с гледишта међународног ратног права и Хашке конвенције. По Хашкој конвенцији ратни заробљеници нису смели да буду употребљавани ни на пословима који би индиректно штетили њиховој отаџбини. А како је руски цар Никола Други био један од покретача Хашке конференције 1898, чија је последица потом била Хашка конвенција из 1907. године, руска влада је оклевала да се одазове жељи за формирањем добровољачких јединица, коју су први изразили Чеси и Словаци још у августу 1914. године, на почетку Првог светског рата, убрзо и Пољаци. Сличан покрет код заробљених Срба, а у извесној мери код Хрвата и Словенаца, аустроугарских поданика, почео се јаваљти после српских победа над Аустроугарском, у јесен 1914. године. Тада се многи од ратних заробљеника претежно Срба обраћају српском посланству у Петрограду, амбасадору г. Мирославу Спалајковићу; који је по одобрењу српске владе почео преговоре, касније обилато помаган од стране српског војног аташеа у руској Врховној команди, пуковника Лонткијевића, и српског конзула у Одеси Цемовића.

Преговори су били тешки и спори. Руски аристократски кругови, сматрали су једном дату војничку заклетву као светињу, која се не може погазити ни из каквих побуда. Док је са прагматичне тачке гледишта постојала бојазан од репресалија према већ заробљеним Русима; потом и репресалија према ближим и даљим рођацима добровољаца. Ипак, одбојан став руске владе се највише тицао питања кршења Хашке конвенције. Супростављено начело од стране присталица добровољачког покрета о добровољном опредељењу за борбу не против своје отаџбине, већ против угњетача, није се сматрало довољним. До промене у руском и савезничким ставовима, дошло је тек по изошењу доказа које је поднела српска влада о кршењу Хашке конвенције од стране аустроугарске војне силе у рату против Србије ( бомбардовању градова, убијању рањеника и болесника, масакрима цивилног становништва ). Тек тада је Русија, у сагласности с осталим члановима Антанте, одобрила формирање добровољачких јединица, али уз услов да оне буду употребљене против држава из којих ови добровољци нису, дакле, против Бугарске, Турске и Немачке.

Отуда је тек у јесен 1915. године мања група добровољаца, махом Срба, преко Одесе и Румуније, стигла у Србију нешто пре њеног слома, те је у склопу Власинског одреда узела учешћа у борби против Бугара. Наредна је, због повлачења српске војске преко Албаније и Црне Горе, заустављена у Ренију ( руској вароши на ушћу реке Прут у Дунав ), и морала је натраг у Одесу. Од ње је формиран Српски добровољачки одред, па батаљон, па пук. А када је српски војни изасланик у Русији јавио влади на Крфу, да се које у Одеси, које на путу за њу, стекло већ око 12.000 добровољаца, фебруара 1916. године образована је командна јединица дивизије, а у Одеси њен привремени Штаб. Потом је српска влада с Крфа у Одесу послала 130 људи: команданата пукова и батаљона и командира чета, референата свих родова оружја и струка, укључујући и припаднике санитета. Група је морала около наоколо преко Италије, Француске, Велике Британије, Норвешке, Шведске, до Русије.

Међународно правно Прва српска добровољачка дивизија припала је једној од зараћених страни, тада Краљевини Србији ( ма где се дивизија налазила, ма на ком фронту ратовала ). Стога су највиши команди положаји поверени српским официрима, не по критеријуму националности, већ држављанства. Није било одлучујуће то што је дивизија по критеријуму националности, и без тих 130 послатих српских држављана, била 90% српска. Све и да је однос био обрнут, дивизија би се назвала српском.

Уследиле су спектакуларне смотре:16. маја ( по грегоријанском календару ) Председника српске владе Николе Пашића, 21. маја главнокомандујућег руског фронта генерала Брусилова, 22. маја Цара Николе Другог, иако је дивизија била наоружана старудијом. Добровољци су полагали заклетву српском Краљу Петру Првом Ослободиоцу. Команде су биле на српском језику; и по службеном српском протоколу; а крајем јуна 1916. године, пред Саборном црквом у Одеси свечано су јој раздељене заставе бивших српских пешадијских пукова другог позива: 2., 6., 7., и 11. Тиме је светској јавности дато до знања о чему је реч, и прокрчен је пут стварању добровољачких ратних јединица од тада још непостојећих држава, као што је тада била Чехословачка. Отуда је, у недостатку бољег, Првој српској добровољачкој дивизији, приступио известан број официра, подофицира и војника Чеха и Словака.

Но, када је крајем августа 1916. године отпочело у Кијеву формирање чехословачких пукова, дотадашњим припадницима Прве српске добровољачке дивизије Чесима и Словацима остављено је право избора; да оду из дивизије или да остану. Тада је Прву српску добровољачку дивизију, стационирану у Ренију, која је заједно с руским јединицама, чекала да Румунија ступи у рат, напустило 86 Чеха и Словака подофицира и војника, али ниједан од 75 чешких и словачких официра, који су изјавили да пред одлазак на фронт не могу напустити војнике са којима су целог лета вежбали и сродили се с њима. Свих 75 официра отишло је у Добруџу, храбро су се борили, а осам их је погинуло. После рата сви су одликовани медаљама Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца, које је преживелима или члановима породица лично уручио генерал Стеван Хаџић, некадашњи командант Прве српске добровољачке дивизије, а у том трену Министар војни.

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

Najgore je to shto smo celo detinjstvo gledali samo partizanske jebene filmove(jedno milion njih), a samo Marsh na Drinu iz perioda 1. svetskog rata. Najjaci film na svetu. Jedan od vojnika(ne secam se kako se zove taj glumac...onaj shto se raspituje za svog brata Proku, pa ga kasnije nalazi ranjenog) mnogo lichi na mog dedu, i po fizichkom izgledu i po akcentu :)) ...

Inache dedin stric je sahranjen u Solunu. Kaplar Krstivoje Bosic

Edit: Verovatno cete misliti da sam lud ...

Odavno zamisljam veliki Holivudski film na temu Srbi u WW1. Da se ja pitam nazvao bi ga 1300 Kaplara sa Entoni Hopkinsom u ulozi Zivojina Misica i Kristofer Lijem u ulozi Radomira Putnika. Za ostale josh neznam. ;)))) scenario - Vojnichka porodica, Cale visoki oficir, najstariji brat kapetan, najmladji jedan od 1300 kaplara...braca se nalaze na bojnom polju - 1300 Kaplara su zastitnica jedinicama koje se povlache i izmedju ostalih i jedinici kojoj je kapetan najstariji brat...Samo shto u ovom filmu ne bi trebalo mnogo izmisljati i modifikovati za komercijalni uspeh filma :))))

Edited by leisure
Link to comment
Share on other sites

Eh, ima elemenata za 10 takvih filmova, a ne jedan...jos samo da je nekome u interesu da ih snimi...

Btw, evo kazivanja jednog od ucesnika ww1 koji se borio na Solunskom frontu, francuskog vojnika Lisjena Rejna, nosioca Ratnog krsta sa zlatnom palmom i Zlatne medalje Obilica i velikog prijatelja Srba.

Zvali su me Jelisije. Ime mi je Lisjen. Moji drugovi, srpski vojnici, sa kojima sam proveo dve godine na Solunskom frontu i u njegovom proboju, kao da nisu mogli da upamte moje kr

srpskivojnik-3.jpg

Link to comment
Share on other sites

Ok, posto se tek ukljucujem u topic, a videh da je Dule zurio sa uzrocima/povodom za rat, malo cu baciti podataka na tu temu.

To sto se svako spremao za rat je vise stvar nepoverenja. nakon pomenutih sukoba sredinom 19tog veka, par bitnijih dogadjaja:

1882. U maju AU, Nemacka i Italija sklopile trojni pakt.

1883. AU i Rumunija potpisale tajni sporazum, poznat Nemackoj

1894. Francuska i Rusija potpisale odbradbeni savez

1898. nemacka pravi prvi Naval Law. Iste godine propadaju pregovori Nemacke i GB o zaustavljanju Rusije na Dalekom Istoku.

1889. propadaju razgovori o miru u Hagu

1900. nemacka izbacuje 2. Naval Law

1901. propadaju pregovori o alijansi izmedju GB i Nemacke

1902. GB i Japan potpisuju odbradbeni savez

1904. GB i Francuska najzad potpisuju 'Entente Cordiale'

1905. Schlieffen-ov plan

1906. Pocinje pomorska trka izmedju GB i Nemacke, kad su Britanci izbacili HMS Dreadnought. Na pocetku ww1 (racunajuci i battle-cruiserse): Nemacka 24, Gb 38.

Iste godine prva Alzirska konferencija.

1907. Druga Haska Mirovna konferencija. Nemacka odbija bilo kakve pregovore o razoruzavanju. Produzava se Trojni pakt na period od jos 6 godina.

Na drugoj strani, Rusija i GB potpisuju sporazum, sto sa Francuskom dovodi do Triple Entente.

1908. Aneksija Bosne i status quo sporazum izmedju AU i Rusije sto se tice Balkana.

1911. Agadir kriza (kad su Britanci mislili da ce Nemci da tu naprave svoju pomorsku bazu za Atlantik), srecom, Francuska i nemacka nalaze mirno resenje, mada se GB vec priopremila da pocne rat

1912. Heldan odlazi u Berlin da zaustavi vec pomenutu pomorsku trku izmedju GB i Nemacke. Nemacka odbija i izbacuje treci Naval Law.

Pocinje 1. balkanski rat, kad i Rusija i Au mobilisu svoje trupe. Kriza je prosla kad Rusija povlaci podrsku Srbiji oko teritorijalnih zahteva.

1913. Nemacka uvodi specijalni porez koji bio udvostrucio njihovu vojnu snagu.

Vojni rok u Francuskoj produzen sa 2 na 3 godine.

Drugi balkanski rat.

1914. Atentat u Sarajevu itd itd, osim ovoga:

26tog jula Nemacka i Au odbijaju mirovnu konferenciju koju je ponudio Sir Edward Grey, da bi se razresile stvari izmedju AU i Srbije.

Na strani AU i Nemacke, u samim vojnim i politiskim vrhovima:

Leopold Anton Johann Sigismund Joseph Korsinus Ferdinand, Count Von Berchtold (1863-1942), Austro-Hungarian foreign minister at the outbreak of the First World War, was born on 18 April 1863 in Vienna.

Berchtold was of wealthy means, owning tracts of land in Hungary and Moldavia; he was reputed to be one of Austria-Hungary's richest men.

Berchtold joined the diplomatic corps in 1893, and although not credited with any great ability, nevertheless impressed with his courtly manners and aristocratic background. Promotion was consequently rapid. After spells in London and Paris, Berchtold was appointed ambassador to Russia in 1907, serving at St. Petersburg until his return to Vienna in 1912 whereupon he took up his appointment as Emperor Franz-Josef's foreign minister.

During the Balkan Wars of 1912-13 Berchtold mooted with the idea of war with Serbia; having ruled this out he nonetheless accepted what amounted to a diplomatic defeat at the conclusion of the war. His position against Serbia hardened during this period.

With the assassination of Archduke Franz Ferdinand on 28 June 1914, Berchtold saw an opportunity to humiliate Serbia, favouring on 7 July an immediate invasion of Serbia without a prior declaration of war; he was ultimately over-ruled in this by Prime Minister Tisza, who argued strongly for retribution through diplomatic channels.

Having persuaded the reluctant Emperor to agree to the presentation of an unacceptable ultimatum to Serbia (chiefly by arguing that Russia would not come to Serbia's aid), delivered on 23 July, effectively the first step towards war, Berchtold disregarded Serbia's largely complaisant reply, convincing Franz-Josef to declare war with Serbia on 28 July.

With war underway Berchtold's performance was viewed at home as somewhat defeatist. Faced with Italian demands for control over certain southern Austrian territories, Berchtold recommended either a declaration of war with Italy (a course of action favoured by Army Chief of Staff Conrad and Prime Minister Tisza, despite Italy's status as a member of the Triple Alliance with Germany and Austria-Hungary) or else agreement with the Italians' demands.

Forced to resign on 13 January 1915, Berchtold was replaced as foreign minister by the more pugnacious Count Burian. Taking no further part in public life (although a prominent role at court), Count Leopold von Berchtold died on 21 November 1942 in Hung.

General Count Franz Conrad von Hotzendorf (1852-1925) served as the Austrian Chief of Staff and Commander in Chief from 1906 until 1917.

A highly energetic man and far-sighted in his approach to military reform, Conrad worked hard from 1906 to transform and modernise the Austrian army, championing such novelties as signals intelligence and aerial reconnaissance.

Politically however Conrad was less astute. Supremely confident in the abilities of both himself and his armies, Conrad regularly proposed so-called 'preventative' or surprise wars directed against the supposed enemies of the Austro-Hungarian empire, usually Italy and Serbia; the realities of war and its consequences often escaped him, especially in the Balkans.

In 1911 Conrad's demand for a war with Italy (during the Italo-Turkish War) resulted in his dismissal, although he was recalled in December the following year and was in readiness to again demand war against Serbia at the height of the July Crisis of 1914, this time prevailing with the support of Foreign Minister Count Leopold von Berchtold. Conrad himself had been a friend and associate of murdered Archduke Franz Ferdinand.

Although widely regarded at the time as a notable strategist his reputation has not held up well over time. Austria-Hungary's mobilisation in July 1914 was ill-managed and the army far from in readiness on either the Serbian or Russian fronts. This was by no means a minor fault and was largely responsible for the army's initial string of woeful defeats at the hands of the Serbians.

Having at first despatched his forces to the Balkans - banking upon slow Russian mobilisation - he was obliged to hastily redirect forces to Galicia once he realised the Russians were mobilising far quicker than expected; the result was logistical chaos with troops stranded somewhere in between.

Similarly he underestimated Serbian determination and preparedness, again compounding military failures in 1914. Concerned mainly with the war against Italy, the Austrian defence against the initially tremendously successful Brusilov Offensive of June 1916 was pitifully weak; Brusilov very nearly succeeded in demolishing the Austrian army, and was responsible for 1.5 million Austrian casualties and prisoners (of which there were some 400,000).

Although Conrad claimed credit for the Austro-German offensive of 1915, in reality the Austrians had largely subordinated the command structure to their German allies.

Conrad's lack of success in commanding his armies on both fronts effectively brought down the Austro-Hungarian empire. With Karl I's accession as Emperor of Austria-Hungary on the death of Franz-Josef in November 1916, Conrad's grip on power began to slip.

The new emperor favoured a negotiated peace with the Entente Powers, in which he was very much at odds with his Chief of Staff. Also keen to establish greater control over his armed forces, Karl I dismissed Conrad in March 1917, choosing to replace him with Arz von Straussenberg.

Accepting instead command of the army in Italy, Conrad was deprived of this too following a succession of defeats, and was recalled to Vienna. He retired shortly afterwards, thereafter publishing his multi-volume memoirs (My Beginnings 1878-82 and My Service 1906-18) .

Conrad von Hotzendorf died in Mergentheim in Germany on 25 August 1925 at the age of 72.

Field Marshal Alexander von Krobatin (1849-1933) served as Austria-Hungary's Minister of War from 1912-17 and as an active (and moderately successful) field commander from 1917-18.

Graduating from the Artillery Academy in 1869, Krobatin spent a further number of years studying the role of artillery in warfare and eventually taught as an instructor at the Technical Military Academy from 1877-82.

Appointed to the War Ministry in 1896, Krobatin was promoted to Major-General in 1900 and as Minister of War from 1912. During the July Crisis of 1914 Krobatin's was a prominent voice - as an ally of Army Chief of Staff Conrad - calling for an immediate declaration of war against Serbia.

Krobatin's ministry required him to take responsibility for harnessing the Austro-Hungarian economy to ensure increased and efficient production of arms and supply for the army. The reality was that Krobatin struggled ineffectually for the first two years of the war, although he succeeded in tripling the available level of artillery at divisional level.

Conrad's dismissal as Chief of Staff in March 1917 left Krobatin politically exposed. Consequently - and following repeated calls by Krobatin - he was relieved of the War Ministry in April 1917 and handed command of Tenth Army.

For his role in the spectacularly successful action at Caporetto in October that year - Tenth Army captured two Italian divisions - he was promoted to Field Marshal the following month, on 5 November.

1918 brought less impressive fortunes however: five months after his force played a secondary role during Archduke Josef's failed Piave Offensive - and only days after the Italian government turned down an offer of armistice from the Austro-Hungarians - Krobatin's Tenth and Eleventh Armies were demolished at the Battle of Vittorio Veneto in November.

Retiring at the close of the war, Krobatin died in 1933.

Theobald von Bethmann-Hollweg (1856-1921) served as Chancellor of Germany from 1909-17, a period which included much of World War One, and during which he fought to maintain social and political coherency as the increasingly vocal liberal elite clashed with reactionary forces typified by the German military machine and monarchist state.

Bethmann-Hollweg was born in Howenfinow, Brandenburg on 29 November 1856. He studied law at Strasbourg, Leipzig and Berlin before entering the Prussian civil service.

He was appointed in 1905 Prussian Minister of the Interior, followed two years later as state secretary in the Imperial Office of the Interior. He became German Chancellor, succeeding Prince Bernhard von Bulow, following the latter's resignation on 14 July 1909.

Adopting a political outlook somewhat liberal for the time, Bethmann-Hollweg was nevertheless continually confronted by political extremes, left and right, and demonstrated an unfortunate predilection for swinging from one to the other in his ongoing efforts to govern by compromise.

In particular he was viewed with great suspicion by ultra-reactionary forces within the military High Command. Time and again Bethmann-Hollweg found his carefully crafted political compromises rendered nought by the determined stubbornness of Germany's military machine.

For example, having concluded what he believed to be a workable solution with the British in 1912 to reduce the escalation in naval armaments (following three years of painstaking negotiation), he found implacable opposition in the form of his naval minister, Admiral Alfred von Tirpitz. Tirpitz won out through the deciding support of the Kaiser, Wilhelm II.

Nevertheless, prior to the outbreak of general war in August 1914 Bethmann-Hollweg did enjoy notable diplomatic success. Having suffered the diplomatic uncertainties of possible war with Britain and France in the wake of the Second Moroccan Crisis of 1911, Bethmann-Hollweg successfully liaised with the British Foreign Secretary, Sir Edward Grey, to prevent the expansion of the Balkan Wars into a broader conflict. This remained his greatest foreign affairs achievement.

While working at home to increase the size of Germany's armed forces in preparation for a potential 'Great War' (the name had been decided long before hostilities actually began), Bethmann-Hollweg nevertheless strived to appease the nation's more liberal elements. The 1912 Reichstag elections had resulted in the return of 110 socialist deputies that needed henceforth to be taken into political consideration.

He became convinced in the inevitability of a democratic monarchy based upon a Reichstag majority; a belief that merely served to further alienate support in the increasingly influential High Command, although Bethmann-Hollweg retained the crucial support of the Kaiser. Ironically Bethmann-Hollweg was never an enthusiast of parliamentary government, despite his reputation to the contrary - perhaps explaining in part the decidedly half-hearted nature of his electoral reforms.

Although not personally keen on going to war in the summer of 1914, it was nevertheless Bethmann-Hollweg's action in handing Austria-Hungary the 'blank cheque' during the July Crisis (which effectively gave Austria-Hungary an open hand in determining how to punish Serbia for the assassination of Franz Ferdinand, while promising German backing) that tipped the balance in favour of war.

Yet Bethmann-Hollweg's part in bringing about war appears contradictory; despite his known reluctance for war there is evidence that he saw war as the only means of staving off wide scale civil unrest at home. War with France and Russia would undoubtedly prove popular; he could only hope for a brief, limited military engagement in order to restore stability at home.

However once it became clear to him that the coming war was likely to take on a global scale he vainly attempted to reverse the military tide; entirely without success. He lacked the political authority to bring about any pause in the military machinery once the Schlieffen Plan was set in motion. Even the Kaiser, panicked at the last by the actual likelihood of war, found his High Command (led by Moltke) unwilling to stop what had they started.

Bethmann-Hollweg's defence of the German invasion of neutral Belgium quickly gained notoriety. In response to British protests that she (Britain) was obliged to protect Belgium by treaty, he dismissed the document as "a scrap of paper". This statement was subsequently put to effective propaganda use by the British.

With war underway Bethmann-Hollweg's influence markedly declined: the German General Staff took to effectively dictating policy, aided (sometimes reluctantly) by Wilhelm. This arrangement was greatly extended (and formalised) with the creation of the Third Supreme Command in August 1916, which created an effective military dictatorship led by Hindenburg and Ludendorff.

Bethmann-Hollweg himself spoke out in favour of a negotiated settlement to the war, a policy regarded with contempt by the High Command. Ignoring such opposition he attempted to secure U.S. mediation in 1916. Well aware that U.S. entry into the war would practically ensure an Allied victory, he consistently against the German adoption of unrestricted submarine warfare (sponsored by Tirpitz), a policy that would assuredly draw the U.S. into the fray.

Disregarding Bethmann-Hollweg's views Tirpitz got his way, backed by Wilhelm. A fresh policy of unrestricted submarine warfare was adopted in February 1917. Tirpitz was well aware of its likely consequence in drawing America into the war, but (incorrectly) gambled that Germany could knock Britain out of the war before U.S. aid could arrive. (Click here to read Bethmann-Hollweg's reaction to news that U.S. President Woodrow Wilson intended to address Congress on 2 April 1917 to seek authorisation for war with Germany.)

Two months later, and responding to civil unrest, Bethmann-Hollweg promised electoral reforms on 7 April 1917. Although buying him time with left-wing activists in the Reichstag it proved the straw that finally broke the camel's back in terms of military and conservative support.

During a series of debates on the peace resolution in the Reichstag in July 1917, Bethmann-Hollweg was obliged to tender his resignation when conservatives and socialists alike conspired against him (notably Kuno von Westarp and Max Bauer). He was replaced by Georg Michaelis on 13 July 1917.

Retired from politics Bethmann-Hollweg wrote his memoirs following the war, published in two volumes as Reflections on the World War, from 1919-21.

He died on New Year's Day, 1921, at the age of 64.

Kaiser Wilhelm II (1859-1941), Germany's last Kaiser, was born in Potsdam in 1859, the son of Frederick III and Victoria, daughter of Queen Victoria.

Wilhelm's upbringing was strict and authoritarian. He was educated first at the Kassel Gymnasium and then at the University of Bonn.

Wilhelm became emperor of Germany in 1888 following the death of Frederick II. At the time of his accession Otto von Bismarck was still German Chancellor; however he was effectively dismissed from office by Wilhelm II two years later. The elderly Bismarck proved unable - or unwilling - to manipulate the new Kaiser as he had his predecessor.

Wilhelm was an overtly militaristic man, and believed fervently in increasing the strength of Germany's armed forces. In particular he was keen to develop a German navy the equal of Britain's Royal Navy, encouraged by Admiral Alfred von Tirpitz; the latter desire prompted the Liberal administration of the 1900's to finance rearmament of the Royal Navy.

Wilhelm's policy towards Britain was by turns contradictory. Whilst supporting South Africa during the Second Boer War of 1899-1902, he attempted a reconciliation shortly afterwards. He held a senior position within the British armed forces; and he confessed that he could not envisage a war with Britain. Yet he publicly criticised King Edward VII, whom he described as Satan. Even after war was declared in August 1914 he wrote that war would never have occurred had Queen Victoria, who died in 1901, still held the British throne.

Wilhelm suffered a nervous breakdown in 1908, consequently playing a lesser role in the government of Germany for the following few years. Wilhelm was, however, no friend of democracy.

Following the assassination of Archduke Franz Ferdinand of Austria-Hungary on 28 June 1914, Wilhelm and his Chancellor, Theobald von Bethmann-Hollweg, incited Austria-Hungary to exact revenge against Serbia. Events spiralled throughout July resulting in the First World War (click here to read Wilhelm's views of the Austro-Hungarian ultimatum).

Wilhelm appeared not to foresee the consequences of an Austro-Hungarian attack on Serbia, pulling France, Russia and Britain into the war. Too late he attempted to scale back German involvement: he was firmly dissuaded by the German military.

Dakle, ministar spoljnih poslova, jedan od najbogatijih u AU a zagovornik napada na Srbiju i pre atentata, generalstab u rukama coveka koji je takodje zagovarao rat i pre atentata i protiv Srbije i protiv Italije (samo u toku 1913 je zahtevao 25 puta napad na Srbiju), ministar rata bliski prijatelj prethodno pomenutog....

A na nemackoj strani, kancelar koji je stitio svoje politicke intrese u Nemackoj na racun izbijanja rata i Kajzer militaristicki nastrojen covek koji je doziveo nervni slom i toliko bio zaslepljen celom situacijom da nije smatrao da ce ultimatum dovesti do totalnog rata...

I malo podataka o planovima svake drzave u slucaju izbijanja rata:

France: Plan XVII

The chief aim of Plan XVII, devised by Ferdinand Foch in the wake of the humiliation of the Franco-Prussian War, and taken up by French Commander-in-Chief Joseph Joffre in 1913, was the recapture of the territory of Alsace and Lorraine.

Entirely offensive in nature, Plan XVII made extensive use of the belief in the mystical

Edited by brue
Link to comment
Share on other sites

Veoma bitna stavka, sto se ne uci bas tako u nasim osnovnim/srednjim skolama itd je:

Franc Ferdinand je bio ipak za neke, po danasnjim standardima i nazivima, demokratske promene u AU castvu. Zeleo je da promeni dvojnost u trojnost sto se tice AU vlasti, i da taj novi deo preda ostalim narodima, ukljucujuci Srbe, Hrvate itd. Pored toga, zeleo je da pretvori AU u federaciju od cak 16 celina.

Sa druge strane, Gavrilo Princip i ostali iz njegove grupe, na kraju nisu imali podrsku Apisa za atentat, i radili su na svoju ruku. Oruzje nisu dobili iz Srbije, vec Crne Gore. Bili su zaslepljeni revolucionarnim proglasima i knjigama koji su tad bili popularni u celoj Evropi. Da li su tacno videli sta bi takav atentat mogao doneti, ne zna se za sigurno. Da li su bili heroji za Srbe? Definitivno ne. Tek kasnije, sa Srbijom u komunizmu, Gavrilo Princip a kasnije i Apis ( Crna Ruka je imala program: Republika pre svega) bivaju rehabilitovani i dobijaju na "znacaju" u Srbiji, sto je strasna greska.

Sam Pasic nakon atentata kaze:

"Austrijska i mađarska

Edited by brue
Link to comment
Share on other sites

btw, mozete i da prokomentarisete nesto, znate da mrzim da postujem zaredom...ovoga puta odlomak iz jedne knjige i prica o mitraljescu koji je ucestvovao u odbrani beograda i koga su zvali crni andjeo...

Mnogi su ga pominjali, ali nijedan od ovih već odavno sedih branilaca Beograda nije mogao da navede njegovo ime. Opisivali su ga kao jo

srpskivojnik-3.jpg

Link to comment
Share on other sites

čudno, bio sam ubeđen da je dragutin gavrilović poginuo u odbrani beograda. sad vidim da je doživeo (ili zamalo doživeo) i kraj drugog sv. rata.

enivej, ove ispovesti koje si okačio pre par dana mi malo mirišu na preterivanje, a ovo o odbrani beograda je mega :)

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Pa da zavrsimo sa balkanskim ratistima u Prvom svetskom ratu.Za kraj nesto o vojnickom groblju u Solunu, Zejtinliku.Kasnije cemo pricati o drugim frontovima i najznacajnijim bitkama.Potrudicu se da obradim Tanenbersku bitku i Brusilovljevu ofanzivu sa istocnog fronta, bitke kod Some, Marne, Ipra i Verduna i cuvenu bitku kod Pashendala na zapadnom frontu, zatim najvecu pomorsku bitku svih vremena, bitku kod Jitlanda i cuveno iskrcavanje na Galipolju.

Po zavrsetku rata na inicijativu srpskih ratnickih udruzenja i po naredjenju kralja Aleksandra donesena je odluka da se izgradi srpsko vojnicko groblje na Zejtinliku.Posmrtni ostaci vojnika koji su bili sahranjivani na samom frontu su ekshumirani i preneti u Solun.Grcka je poklonila deo zemljista u centru grada.I ostale saveznicke zemlje su postupile isto, tako da se sada na Zejtinliku pored srpskog nalaze i francusko, britansko, rusko i italijansko vojno groblje.

Na konkursu 1926. je usvojen idejni projekat arhitekte Aleksandra Vasica.Radovi su poceli 1933. i zavrseni su 1936.U sredisnjem delu groblja izgradjen je mauzolej sa kupolom.Ispod njega nalazi se kripta sa posmrtnim ostacima, a okolo je deset placeva sa grobnim mestima.Sav gradjevinski materijal dopremljen je iz Srbije.Chempresi koji su posadjeni na groblju poticu sa Atosa iz rasadnika manastira Hilandara. Zidovi u unutrasnjosti kapele zivopisani su u maniru Moravske slikarske skole sa motivima i ornamentima iz manastira Manasije.Po monumentalnosti i arhitekstonsko-umetnickoj izvedbi Srpsko vojnicko groblje predstavlja nas najoriginalniji i najlepsi spomenik u inostranstvu. Mauzolej je gradjen u srpskovizantijskom, modernizovanom stilu. Na prednjoj strani fasade u mozaiku je uradjena ikona Svetog arhangela Mihaila, patrona pravednih ratnika, po motivu svecheve ikone u manastiru Manasija.Ispod mozaika uklesani su na mermernoj ploci stihovi Vojislava Ilica Mladjeg:

Neznani tuđinče, kad slučajno mineš

Pored ovog svetog zajedničkog groba,

Znaj, ovde su našli večno utočište

Najveći junaci današnjega doba!

Roditelj je njihov: hrabri srpski narod,

Gorostas u svetskoj istorijskoj vojni,

Koji je sve staze iskušenja prošo,

I čiji su borci, divljenja dostojni.

Padali od zrna, od gladi i žeđi,

Raspinjanji na krst, na Golgote visu,

Ali čvrstu veru u pobedu krajnju,

Nikad, ni za časak, izgubili nisu…

Prvi cuvar groblja bio je Savo Mihailovic, koji je bio na celu ekipe koja je ekshumirala stara vojnicka groblja po planinama i dopremala posmrtne ostatke na Zejtinlik.Tradiciju cuvara groblja jos odrzavaju njegovi potomci.Na Srpskom vojnickom groblju sahranjeno je preko 7500 vojnika.

U produzetku srpskog groblja nalazi se rusko groblje.Na njemu je sahranjeno oko 500 ruskih dobrovoljaca koji su poginuli na Solunskom frontu.

Na italijanskom groblju je sahranjeno oko 3500 vojnika.Na groblju se nalazi i kapela napravljena od belog mermera koji je dopremljen iz Italije.

Na francuskom groblju sahranjeno je preko 8000 poginulih vojnika, najvise od svih saveznika.Na groblju se nalazi i velika kapela u gotskom stilu i jos tri spomenika izginulim vojnicima i avijaticarima.

U produzetku francuskog groblja nalazi se britansko.Na njemu je sahranjen samo manji deo britanskih vojnika koji su poginuli na Solunskom frontu, nesto manje od 1500 vojnika.Posto su se za britansku imperiju borili vojnici razlicitih nacionalnosti i vera na nadgrobnim spomenicima nema verskih obelezja.Prostor izmedju aleja zasejan je engleskom travom koja se redovno odrzava.

I na kraju jedna zanimljivost.Na Zejtinliku je sahranjeno preko 20000 ljudi.Medju njima se nalazi samo jedna jedina zena.Radi se o Ketrin Harlej, sefu jedne od engleskih sanitetskih misija na Solunskom frontu.Ona je poginula 1917. u Bitolju pruzajuci pomoc srpskim ranjenicima za vreme jednog od bugarskih bombardovanja.Ovo svakako nije jedini takav slucaj na Solunskom frontu, ali je zanimljiv zbog neceg drugog.Naime Ketrin Harlej je bila rodjena sestra britanskog feldmarshala Daglasa Hejga, vrhovnog komandanta saveznickih trupa na zapadnom frontu.U znak vecne zahvalnosti srpski oficiri su joj podigli spomenik od belog mermera sa velikim krstom na kome je zapisano:

Катарина Мери Харлеј, рођена 3. маја 1853. умрла у Битољу 7. марта 1917 - жртви светског рата, племенитој Енглескињи, великој добротворки српског народа.

На твоме гробу уместо

цвећа

Српска захвалност вечно

ће цвати

За твоја дела и твоје име

Поколења ће далека знати.

zejtinlik2.jpg

djcapin-zejtinlik4.jpg

djcapin-zejtinlik3.jpg

djcapin-zejtinlik5.jpg

srpskivojnik-3.jpg

Link to comment
Share on other sites

tek sad sam prochitao ceo topik, sjajno zaista.

svaka chast dule na trudu i vremenu, da ne spominjem entuzijazam.

da dodam i ja da sam se dosta nervirao trazhetji po netu sajtove koje sadrzhe iscrpne informacije o ww1, da bi nashao 60% informacija o zapadnom frontu, 35% o istochnom, i oko 5% o drugim bojishtima, ukljuchujutji solunski. totalni kretenizam kad je u pitanju pojashnjavanje uzroka i povoda rata... i nishta manji kada se spominju posledice, sve sa zhrtvama i ratnim zlochinima.

a trazhio sam i chitao poprilichno sajtova na temu u poslednje 2 godine recimo.

shta znam, ja sam se cimao pa prichao i pokushavao da objasnim i priblizhim strendzerima kad kod sam bio u prilici. imao sam momente da u wow-u provodim sate kuckajutji o srpskoj istoriji (sa akcentom na ww1), a bogami i na ventrilu u kasnim vechernjim-ranim jutarnjim satima, kada bi ostalo samo par ljudi i kada bi se nekako dotakli teme.

opet je sve to nishtavno u poredjenju sa neiscrpnim izvorom nezainteresovanosti i neznanja kod vetjine. jedino shto bi imalo ikakvog smisla je to shto je bolkonski predlozhio. i u principu ja sam zainteresovan (iako pomalo skeptichan) da pomognem koliko mogu. mislim, nisam vam ja tu deo neke hc rur ekipe nauchenjaka, ali chituckao sam i bio u par "ozbiljnih" prichica o srbiji u velikom ratu... a i spreman sam da odvojim neko svoje vreme i trud pa vi izvolite poslati neku porukicu ako se izakcijate. ima se vremena do godishnjice, ali vreme leti :]

i josh ovo, ne zhelim da mesham politiku i smaram ljude... ali to shto su srbi tada krvarili najslavnije i najpravednije rane u svojoj istoriji, ne znachi da niko od nas ne sme da kritikuje srbe i srbiju zbog kasnijih gluposti. ne krivite mene shto konstatujem da smo banana drzhava i josh prokletiji narod koji priznaje jednog sheshelja kao vojvodu (shto ga, jelte, stavlja u istu ravan sa svim gorepomenutim vojvodama iz ww1), vetj krivite ljude koji su dotle doterali ovu drzhavu i narod... ma narod ne krivite, narod je stoka kako je to lepo pashitj kazao. :s

Edited by Ramirez
Link to comment
Share on other sites

tek sad sam prochitao ceo topik, sjajno zaista.

svaka chast dule na trudu i vremenu, da ne spominjem entuzijazam.

opet je sve to nishtavno u poredjenju sa neiscrpnim izvorom nezainteresovanosti i neznanja kod vetjine. jedino shto bi imalo ikakvog smisla je to shto je bolkonski predlozhio. i u principu ja sam zainteresovan (iako pomalo skeptichan) da pomognem koliko mogu. mislim, nisam vam ja tu deo neke hc rur ekipe nauchenjaka, ali chituckao sam i bio u par "ozbiljnih" prichica o srbiji u velikom ratu... a i spreman sam da odvojim neko svoje vreme i trud pa vi izvolite poslati neku porukicu ako se izakcijate. ima se vremena do godishnjice, ali vreme leti :]

cekamo boleta!!:)...btw, ja sam dosta odradio...ustvari jedino sam ja nesto i odradio, tako da je red na ostale da se pokrenu:)

srpskivojnik-3.jpg

Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...
  • 3 weeks later...

Da malo osvezimo atmosferu, video sam da je Dule vec postovao pesmu ali jednu verziju, ova je druga verzija pesme:

Od svih rodoljubivih pesama, pesma "Tamo daleko" bi se mogla proglasiti himnom srpskog vojnika. Preko Cera i Kolubare, sa srpskom vojskom stigla je sve do Soluna i Krfa. Svi ucesnici Solunskog fronta prihvataju ovu pesmu kao svoju: Englezi su je naslovili "For anjay over there", nasi veliki prijatelji Francuzi "Au loin, au loin sur Corfu", Cesi i Slovaci "Tam v dali"... Stela Frenklin, australijska knjizevnica, stupila je godine 1917. u Bolnicu zena Skotske na Solunskom frontu. Pisuci roman o stradanjima srpskih ratnika, ona primecuje i sta Srbi pevaju – "Tamo daleko", pesmu o selu, o devojci, o zemlji... Srbi su je neprekidno pevali. Ali morali su ponovo u borbu, s vrlo malo nade da ce se vratiti u Srbiju". U jednom velikom ratu nastala je i jedna velika pesma – "Tamo daleko".

Tamo daleko, daleko od mora,

Tamo je selo moje, tamo je Srbija.

Tamo je selo moje, tamo je Srbija.

Tamo daleko, gde cveta limun žut,

Tamo je srpskoj vojsci jedini bio put.

Tamo je srpskoj vojsci jedini bio put.

Tamo daleko gde cveta beli krin,

Tamo su živote dali zajedno otac i sin.

Tamo su živote dali zajedno otac i sin.

Tamo gde tiha putuje Morava,

Tamo mi ikona osta, i moja krsna slava.

Tamo mi ikona osta, i moja krsna slava.

Tamo gde Timok, pozdravlja Veljkov grad,

Tamo mi spališe crkvu, u kojoj venčah se mlad.

Tamo mi spališe crkvu, u kojoj venčah se mlad.

Bez otadžbine, na Krfu živeh ja,

ali sam ponosno klic'o, živela Srbija!

ali sam ponosno klic'o, ŽIVELA SRBIJA!

http://www.mamif.org/srpska/CetnickeTamoDaleko_.mp3

Edited by De1
SCJP.png
Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...