drugi svetski rat šbbkbb

[spo(ghost)]

edit: predugacak post

Shodno ovim podacima, nužno je reći da u Hrvatskoj neoustaški pojedinci i njihovi istomišljenici bez ikakve ozbiljne argumentacije prozivaju Maršala Josipa Broza Tita i Narodnooslobodilačku vojsku za ratne zločine, a da pri tome uopće nisu uzeli u obzir što se događalo u NDH od 10. travnja 1941. godine do svibnja 1945. godine. Cijela proustaška grupacija u Hrvatskoj Maršala Tita proglašava najvećim ratnim zločincem svih vremena što knjiga Drugi gubici pobija. Naime, Maršal Tito i Jugoslavenska armija (kako se tada nazivala) svibnja 1945. godine postupila je na isti način kao i svi drugi unutar antihitlerovske koalicije. Odmazda se nije mogla izbjeći bez obzira na mjere kojima se to pokušalo spriječiti.

1.1 - 1.8 milijuna Nemačkih vojnika uništila je glad u zarobljeništvu na zapadu -ne u SSSRu kako su lažno prikazivali zapadnjaci!

Samo dabi Stalina prikazivali i komuniste kao zločince.

Činjenica je,da je zapad za vreme hladnoh rata pisivao sve najgore,tako su razvili teoriju da "komunisti zbog gladi u rerni peku decu " te da se na istoku radi sapun iz mlade dece!) tako su i sve najgore pripisivali Komunistima.Pa i nestanak 1.1 milijuna do 1.8 milijuna zarobljenih nemačkih vojnika u II. svetskom ratu.Njemački kancelar Konrad Adenauer 1951. g. tražio milijun i sto tisuća Nijemaca koji bi se trebali nalaziti u zarobljeničkim logorima, ali njih ni tamo nije bilo.

Drugi gubici" (Other loses) Jamesa Bacgue

Osvrt na knjigu " Drugi gubici" (Other loses) Jamesa Bacgue

U knjizi "Drugi gubici"(Other loses) kanadski novinar Jacques Bacque iznosi tešku optužbu protiv generala USA Dwighta Eisenhowera, zapovjednika savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu. Knjigu je objavio u Kanadi 1989. godine. Prema Bacqueovoj tvrdnji, koju potkrepljuje sa podosta dokumenata i izjava svjedoka, proizlazilo bi da je general Eisenhower direktno odgovoran za smrt gotovo milijun zarobljenih njemačkih vojnika nakon Drugog svjetskog rata u savezničkim zarobljeničkim logorima. U koliko bi ti Bacqueovi podaci bili točni, to bi bila veoma teška optužba za sve zapadne saveznike, a osobito za USA. Ipak, u sjeni ovih zbivanja treba biti veoma oprezan.

Tokom hladnog rata, koji je trajao od 1946. pa do rušenja Berlinskog zida 1989. godine sa strane povjesničara Zapada, veoma malo se pisalo o stradavanju zarobljenika u logorima pod kontrolom zapadnih saveznika. Uobičajeno su optuživani Sovjeti za grubo postupanje prema zarobljenicima kao glavnom krivcu velike smrtnosti zarobljenika.

Činjenica jeste da je njemački kancelar Konrad Adenauer 1951. g. tražio milijun i sto tisuća Nijemaca koji bi se trebali nalaziti u zarobljeničkim logorima, ali njih ni tamo nije bilo.

Okončanjem hladnog rata i otvaranjem mnogih arhiva u koje ranije nije bilo pristupa o stradanju njemačkih vojnika u logorima zapadnih saveznika počelo se otvorenije pisati. Prema tom pisanju proizlazi da se ni Zapadna strana nije proslavila humanošću.

Propaganda koja je vođena tokom Drugog svjetskog rata na Zapadu, ali i unutar same Njemačke sugerirala je da su se njemački vojnici trebali predati vojsci USA, Britanije, Francuske, a ne SSSR-a, jer da Sovjeti grubo postupaju prema Nijemcima zbog zločina koje su tokom okupacije dijela SSSR-a tamo počinili. Ovim djelom Bacque nastoji dokazati da je ta propaganda bila bez osnova.

Neosporno jeste, u čemu se slažu svi povjesničari, da se general Eisenhower i ne samo on, zgrozio kada je pri obilasku nacističkih logora ugledao hrpe leševa. Bili su to kosturi umorene djece, žena, muškaraca. General je zapovjedio da se sve to snimi, kako kasniji revizionisti ne bi mogli negirati počinjene zločine.

Tvrdnje Bacquea da je Eisenhower zgrožen viđenim u nacističkim logorima izričito zabranio ishranu i liječenje zarobljenih Nijemaca, teško da imaju uporišta u stvarnosti.

Povjesničar dr. Ernest F. Fisher jr., pukovnik vojske USA koji je napisao predgovor Bacqueovoj knjizi pak tvrdi da je uvod u tragediju bila odluka Hitlerovog nasljednika admirala Doenitza da se što veći broj njemačkih vojnika preda zapadnim saveznicima kako bi izbjegli rusku osvetu. I Fisher optužuje zapadne saveznike, a napose Amerikance za namjerno i sustavno ubijanje njemačkih zarobljenika. To su činili uskratom hrane i lijekova. Smrtnost je, tvrde Fisher i Bacque, bila tako velika da je u logorima umrlo između osam stotina tisuća i devetsto tisuća zarobljenika. Za tako veliku smrtnost direktno optužuju generala Eisenhowera, jer da američki narod nikada ne bi odobrio te njegove postupke.

Jednostranost ove optužbe lako je oboriva, kada se zna tko je i na koji način donosio najznačajnije političke i vojne odluke. To su bile vlade zaraćenih strana, a ne generali. Čak ni apsolutisti u tom ratu nisu mogli samostalno odlučivati o najvažnijim pitanjima u kakva spada i postupanje prema zarobljenicima. General Eisenhower pak bio je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga. Bio je dužan i prije poduzimanja svakog značajnog koraka konzultirati se sa vladama USA i Velike Britanije, što je bez iznimke i činio. U suprotnom izazvao bi sukob među saveznicima.

Eisenhowerov biograf Stephen E. Ambrose iako je pozitivnim ocijenio Bacquevo nastojanje da osvijetli i događaje iz II. svjetskog rata u čemu je autoru i sam pomagao, oštro se razišao s Bacquerom glede osobne odgovornosti generala Eisenhowera. Argumentirano je pobio postojanje odluke Eisenhowera o zabrani ishrane i liječenja zarobljenika. Iznio je argumente koji su govorili o teškoćama prehrane kako stanovništva, tako i milijuna izbjeglica i na kraju zarobljenika 1945. i 1946. godine.

Bacquerove optužbe uperene su isključivo prema generalu Eisenhoweru, kao savezničkom zapovjedniku zato što je zabranio civilima da donose hranu zarobljenicima pod prijetnjom smrti. Naredba je bila izlijepljena kao plakat u cijeloj Njemačkoj. Dnevno sljedovanje po zarobljeniku iznosio je 600 do 850 kalorija na dan. Loša i nedovoljna ishrana dovodila je do toga da su stotine zarobljenika umirale svakodnevno. Ipak, ta naredba se ne odnosi na zabranu ishrane zarobljenika, već isključivo na civile koji su im donosili hranu.

Pored toga stoje Konrad Adenauer listopada 1951. g. UN-u podnio spisak od 1 100 000 imena njemačkih vojnika, tražio je i oko 270 000 civila, čija se sudbina nije mogla utvrditi. Popis je napravljen anketiranjem u njemačkim kućanstvima i to u 94 % zapadnonjemačkih i oko 30 % istočnonjemačkih. U zbir od 1,4 milijuna nedostajućih osoba treba dodati još 300.000 da bi se dobili potpuni podaci o nestalim osobama. Osim toga postojao je i nemali broj potpuno uništenih obitelji o čijim je članovima bilo nemoguće doći do podataka.

I zapadni i istočni (hladnoratovski) povjesničari nisu imali primjedbi na popis i njegove rezultate. Spor je nastao oko sudbine nedostajućih vojnika. Zapadni su povjesničari optuživali Sovjete da su na razne načine, a najčešće brutalnim tretmanom u zarobljeničkim logorima, skrivili smrt nedostajućeg milijuna vojnika. Istočnoeuropski povjesničari su za isto optuživali zapadne saveznike. Gotovo kompletna povjesničarska elita se uključila u upiranje prstom u pravcu SSSR-a. Britanski su povjesničari u UN komisijama tvrdili da su nedostajući vojnici mahom zadnji put viđeni na Istočnom frontu. Ipak, pojedinci su, poput dr. Margarethe Bitter koja je bila jedna od utemeljitelja Adenauerove komisije (Ausscchuss fur Krigsggefangenenfrage) i njen istaknuti djelatnik, cijelo vrijeme jasno stavljala do znanja da značajan dio od nedostajućeg milijuna sasvim sigurno nije živote okončao na Istoku već na Zapadu. Ona je osobno svjedočila o izuzetno lošem tretmanu njemačkih zarobljenika u logorima USA i Britanaca.

Nakon raspada SSSR-a Bacque je bio jedan od mnogih zapadnih povjesničara koji su dobili uvid u arhive bivšeg NKVD odnosno KGB. Nađeni podaci u najvećoj mjeri potvrdili su Bacqueove tvrdnje da su većina nestalih preminuli dok su bili u rukama zapadnih saveznika. Prema sovjetskoj evidenciji 356 687 njemačkih zarobljenika je umrlo u logorima, dok je njih 93 900, također pomno evidentiranih, umrlo na putu za logore. Mora se znati da je NKVD vrlo brzo dolazio na lice mjesta nakon bitke i preuzimao brigu o zarobljenicima. Broj zarobljenika bio je odmah utvrđivan. O broju zarobljenih obavještavana je logorska služba koja ih je primala. Jedini period kad je moglo doći, a vjerojatno je i dolazilo do ubijanja zarobljenika bilo je tijekom same bitke. No to predstavlja relativno mali broj u odnosu na druge kategorije. Treba napomenuti da je ta praksa, u značajnijoj mjeri, kratko postojala na početku 1945. godine. Ona je eliminirana strogom zabranom ubijanja njemačkih zarobljenika u bilo kojoj situaciji. Sovjetsko je rukovodstvo pravilno zaključilo da bi to dovelo do jačeg otpora njemačkih vojnika.

Dobro je napomenuti da su Sovjeti za svakog zarobljenika, a za razliku od zapadnih saveznika, vodili osobni dosje koji je sadržavao između 20 i 200 stranica podataka.

Bacque pravilno ukazuje na razliku u fizičkom stanju njemačkih ratnih zarobljenika kod njihovog zarobljavanja od strane Sovjeta odnosno zapadnih saveznika. Najbolji primjer velike psihofizičke iscrpljenosti su njemački zarobljenici kod Staljingrada koji su i pored, u danim okolnostima, izuzetno humanog tretmana od strane crvenoarmejaca masovno umirali već na samom putu prema zarobljeničkim logorima. Razlog je ležao u ekstremno lošoj ishrani vojnika još prije njihovog zarobljavanja.

Bacque pomalo brzopleto iznosi podatke o ishrani njemačkih zarobljenika u SSSR-u u listopadu 1944. godine. Istina je da su Sovjeti cijelo vrijeme rata i poraća hranili zarobljene Nijemce i druge u skladu sa svojim mogućnostima, bez posebnog diskriminatorskog pristupa prema njima. No istina je isto tako da su sovjetske vlasti sve do jeseni 1944. godine imale ogromne probleme u prehranjivanju vlastitog stanovništva i vojske. U zimu 1943/44. došlo je do vrlo široke pojave ubojstava i kanibalizma u nizu sovjetskih gradova. Nestašica hrane je bila jedan od glavnih razloga zašto je Crvena armija nakon Staljingradske bitke odustala od velikih operacija okruživanja i pribjegla taktici izgurivanja neprijatelja metodom udarnih klinova. Neposredna posljedica te taktike je i mali broj njemačkih zarobljenika u kampanjama tijekom 1943. i prve polovice 1944. godine.

Logistički problemi u opskrbi raseljenih osoba (Displaced Persons) kojih je, pokazat će se kasnije, samo u Njemačkoj bilo sedam milijuna, njemačkih civila i njemačkih ratnih zarobljenika su predviđeni još u ljeto 1944. godine. U tome smislu je bilo teško poštivati pravila Ženevske konvencije o tretmanu njemačkih ratnih zarobljenika (4 000 kalorija na dan, adekvatan smještaj i medicinska njega). Bacque tvrdi da se Eisenhower pridržavao pravila Konvencije do ožujka 1945. godine, odnosno dok je morao, i pripremao za njeno kršenje kad to bude moguće.

Ipak, Bacque navodi pismo američkog zapovjedništva u Europi upućeno Washingtonu u ožujku 1945. godine, u kome se ukazuje na problem povećanog (veći od očekivanog) dotoka njemačkih ratnih zarobljenika. U pismu se optužuju Britanci i Kanađani koji odbijaju preuzeti višak ratnih zarobljenika od Amerikanaca. Odgovor na pismo je stigao tek nakon mjesec dana.

Još 10. ožujka 1945. godine Eisenhower je u jednoj svojoj poruci Zajedničkoj komandi (Combined Chiefs of Staff) napisao slijedeće:

«Premda je bilo odlučeno da se odgovornim za njemačke ratne zarobljenike i raseljene osobe (prehrana, smještaj i medicinska pomoć) smatraju njemačke vlasti, može se pretpostaviti da u stanju kaosa kakvo trenutačno egzistira u Njemačkoj, to neće biti moguće. Zbog toga će Saveznici biti prisiljeni priskrbiti velike količine sredstava prije repatrijacije gore spomenutih kategorija. Dodatna sredstva koja bi bila potrebna da se njemačkim zarobljenicima osigura status Ratnih zarobljenika (Prisoners of War - POW) biti će nemoguće priskrbiti. Osim toga, bilo bi nepoželjno da Njemačke oružane snage primaju više hrane od civilnog stanovništva.» ... «Zarobljenici zahvaćeni poslije Dana pobjede (VE Day) se trebaju nazvati Razoružanim neprijateljskim snagama (Disarmed Enemy Forces - DEF)».

Promjenom statusa njemačkih zarobljenika Saveznici su (Eisenhower) dobili pravnu podlogu za zaobilazak Ženevske konvencije. Za Bacquea je to bio prvi korak u pripremi masovnog ubojstva zarobljenika iako brojni problemi u prihvatu i ishrani zarobljenika pobijaju taj njegov navod.

Drugi je svjetski rat, bez sumnje, bio jedan od najstrašnijih sukoba u povijesti čovječanstva, s najvećim brojem žrtava kako među vojnicima, tako i civilima. Njemački političari i kompletna vladajuća elita pokušavajući riješiti svoje nagomilane gospodarske i političke probleme, skrivila je II. svjetski rat. Izvršili su agresiju na cijeli niz europskih država i naroda različitih političkih uređenja i kultura. Time su izazvali velike patnje i stradanje stotina milijuna nevinih ljudi, a u konačnici i svoje vlastito. Instrument te agresivne politike su bile Njemačke oružane snage koje se bez ostatka mogu nazvati klasičnom razbojničkom bandom. One su bez pogovora, voljno i s entuzijazmom izvršavale sve pred njih postavljene zadatke. To je uključivalo ubijanje civila, prije svega Židova, Slavena i Roma, deportiranje milijuna civila i njihovo pretvaranje u robovsku radnu snagu, bombardiranje civilnih naselja i neselektivno ubijanje mirnih građana, te ubijanje milijuna ratnih zarobljenika, osobito pripadnika Crvene armije i gerilskih pokreta diljem Europe. To je vrlo dobro dokumentirano u naredbama i izvješćima Njemačkih oružanih snaga. Njemačka je vojska započinjala i sustavno provodila genocid nad Židovima. Njemačka je politika kreirala geta u istočnoeuropskim gradovima gdje su glađu i bolešću umoreni milijuni nedužnih civila. Njemačka je vojska vršila masovna strijeljana civila u Poljskoj, Ukrajini, (Babin Jar) Baltičkim državama, Srbiji (Kraljevo, Kragujevac) i drugdje.

Hladni rat, počev od 1946. g. stvorio je vrlo iskrivljenu sliku o Njemačkoj oružanoj sili, gotovo junačkih vitezova koji su se borili protiv azijatske crvene opasnosti ili divljih balkanskih plemena, dok je zločine nad okupiranim narodima činila nacistička, esesovska manjina. Zapadna publicistika je prepuna tog klišeja koji je ostavio traga na velikom broju građana zapadnog svijeta, pa tako i na Jamesa Bacquea. U 1945. i 1946. godini nije bilo Hladnog rata. I Zapadni saveznici i Sovjeti, kao i svi drugi narodi Europe su se morali boriti s posljedicama rata koji je uništio same temelje tadašnjih društava. U općoj nestašici svega, pa tako i hrane i lijekova, sačinjen je prioritet raspodjele. U tom procesu njemački je narod bio na dnu liste, a njihove oružane snage zadnja briga svih koji su o tome odlučivali. Zato se može i povjerovati u tvrdnje Jamesa Bacquea o masovnom stradanju njemačkih zarobljenika u svima, a ne samo u američkim i francuskim, logorima. To na svojevrstan i prešutan način čini Ambrose i drugi zapadni povjesničari. Bacqueova je zasluga što je na dnevno svjetlo iznio taj problem. No to je i njegova greška, jer su njegovu knjigu i navode u njoj zdušno prihvatili neonacisti, negatori holokausta i drugi povijesni revizionisti. Bombardiranje Dresdena se stavlja ispred, ničim izazvanim, bombardiranjem Koventrija, Varšave, Roterdama, Londona, Beograda i mnogih drugih mjesta. Navodni zločini Crvene armije u Istočnoj Pruskoj, premda nisu dokumentirani (svi opisi stradanja njemačkih civila se svode na nesreće prilikom njihovog bijega pred «ruskom osvetom«) se stavljaju ispred ubojstava milijuna civila i zarobljenika od strane njemačke «viteške» soldateske. Izuzetak predstavlja silovanje kojem su uostalom, pribjegavale sve vojske tog vremena.

Eisenhowerovo pismo koje citira Ambrose i u kome on objašnjava svoj animozitet prema njemačkom vojniku, pa i građaninu, vrlo dobro oslikava stanje duha kod saveznika u to vrijeme. Većina Nijemaca je već 1944. godine, ako ne i ranije, znala da su izgubili rat. Svejedno, nastavili su da se bore i time produžuju agoniju svojih i savezničkih vojnika i civila. Svjedočenja Crvenoarmejaca iz tog vremena govore o golemom strahu svakog od njih od nepotrebne pogibije u već dobivenom ratu. U takvoj situaciji Njemačka vojska potkraj 1944. godine pokreće Ardensku ofenzivu koja je izazvala nove velike žrtve među Zapadnim saveznicima. Sada već postoji dovoljno dokumenata i svjedočenja iz tog vremena iz kojih se vidi reakcija Amerikanaca na te teške gubitke koje su imali. Primjera radi, svi zarobljeni pripadnici elitne divizije Velika Njemačka (Grosse Deutschland), za tu priliku dovedene s Istočnog fronta, bili su na licu mjesta strijeljani. To se u to vrijeme, s pravom, smatralo pravdom. I bilo je više pravilo nego izuzetak.

U budućem procesu utvrđivanja istine lako se može doći do zaključka da se ona, kako reče američki povjesničar Ed Herman, nalazi negdje u sredini. On i Chomsky su još sedamdesetih godina prošlog stoljeća pisali o tretmanu njemačkih zarobljenika u SAD i Britaniji a koji je bio daleko od Ženevske konvencije. U Francuskoj su Pattonovi vojnici razoružali njemačku postrojbu, oružje pregazili tenkovima, a vojnike pustili kućama. Ipak svi su brutalno pretučeni, a mnogi i ubijeni od strane francuskih građana. Poljski vojnici i časnici u američkim su se zarobljeničkim logorima vrlo brutalno odnosili prema njemačkim zarobljenicima čemu se ne treba čuditi zbog poznatih neizmjernih zločina nacista u Poljskoj. Crvenoarmejci se često nisu htjeli mučiti s manjim grupama zarobljenika, te su ih jednostavno poubijali na mjestu zarobljavanja. Time su vraćali dug nacistima, koji su odmah po zarobljavanju ubijali komesare Crvene armije. Sovjetski dokumenti o broju zarobljenih, umrlih na putu do logora i u samim logorima djeluju vrlo vjerodostojno. No poznata je praksa crvenoarmejaca, kad su već stupili na njemačko tlo, da svaki gubitak zarobljenika (bijeg ili nešto drugo) nadoknade prvim muškarcem civilom koga uhvate, izbjegavajući time knjigovodstvene probleme s NKVD-om koji je iste preuzimao. Nakon Bacqueove knjige u službenim statistikama je podignut postotak njemačkih zarobljenika umrlih u američkim logorima s 0,15 na jedan posto. Za čitavih 400.000, jer je utvrđeno da je od nedostajućeg milijuna upravo tih 400.000 zadnji put viđeno na Zapadnom frontu. No još se smrtnost u britanskim logorima službeno vodi na vrlo neuvjerljivih 0,03 %, daleko niže od smrtnosti njihove vojske u mirnodopskim vremenima, a 120 puta niže od smrtnosti britanskih zarobljenika u njemačkim logorima i 150 puta niže od smrtnosti njemačkih civila u britanskoj okupacijskoj zoni. Istovremeno se smrtnost njemačkih zarobljenika u sovjetskim logorima smješta između 15 i 36 %.

Tokom hladnog rata cijela Zapadna hladnoratovska historiografija bila se upregla da dokaže urođenu krvoločnost «Rusa», komunista i općenito Slavena. Tako je nastao i mit o nedostajućem milijunu, koji je itekako postojao, no za kojeg su, prema zapadnim povjesničarima, isključivo odgovorni Sovjeti. Jer, ti su njemački vojnici, prema Britanskim povjesničarima, zadnji put viđeni na Istočnom frontu iako su se njemački vojnici masovno predavali zapadnim saveznicima. Još se 1972. godine u američkom Kongresu govorilo o 1,9 milijuna od strane Sovjeta ilegalno držanih njemačkih zarobljenika pedesetih godina XX stoljeća. I to u vrijeme kad se njihov broj već spustio ispod 60 000.

U procesu utvrđivanja istine, više nego na vojnike, mora se obratiti pažnju na glavne žrtve rata, civile. No, prije utvrđivanja broja stradalih njemačkih civila, treba utvrditi koliko je stvarno stradalo civila u zemljama na koje su Nijemci i njihova soldateska izvršili agresiju. To nikad nije do kraja utvrđeno, a moglo bi poslužiti kao dobra prevencija naricanju nad sudbinom stradalih njemačkih vojnika ili njihovih kvislinških slugu. Jer, oni su direktno odgovorni za počinjenje zločina nad vojnicima i civilima u okupiranim zemljama i zato su morali biti kažnjeni. Eisenhower i drugi lideri antifašističke koalicije su to vrlo dobro znali.

Shodno ovim podacima, nužno je reći da u Hrvatskoj neoustaški pojedinci i njihovi istomišljenici bez ikakve ozbiljne argumentacije prozivaju Maršala Josipa Broza Tita i Narodnooslobodilačku vojsku za ratne zločine, a da pri tome uopće nisu uzeli u obzir što se događalo u NDH od 10. travnja 1941. godine do svibnja 1945. godine. Cijela proustaška grupacija u Hrvatskoj Maršala Tita proglašava najvećim ratnim zločincem svih vremena što knjiga Drugi gubici pobija. Naime, Maršal Tito i Jugoslavenska armija (kako se tada nazivala) svibnja 1945. godine postupila je na isti način kao i svi drugi unutar antihitlerovske koalicije. Odmazda se nije mogla izbjeći bez obzira na mjere kojima se to pokušalo spriječiti.

Svi oni koji su preživjeli krajnje neljudski ustaški, četnički i nacifašistički teror u kojem su mnogi izgubili svoje najbliže, zbog strašne mržnje i radikalizma, reagirali su osvetom, vračajući se načelu Taliona: Zub za zub, oko za oko.

Hrvatski neonacisti koji povremeno dižu dreku na Trgu Maršala Tita nazivaju ga ratnim zločincem, žale što su nacisti izgubili rat. Na tim skupovima, ali i van njih iskazuju nevjerojatnu količinu mržnje. Zar bi se itko na Zapadu usudio nazvati ratnim zločincem lidere tih zemalja, bez obzira što su zapovjedili uništenje cijelih gradova u Njemačkoj i Japanu krajem II. svjetskog rata. Takve ideje mogu doći samo iz redova primitivaca i ustašonostalgičara, koji uz sav trud prošlost ne mogu promijeniti. Knjiga autora Jamesa Bacqiea u cijelosti ih demantira.

POVZETO IZ GLASILA SAVEZ ANTIFAŠISTA-BORACA HRVATSKE 20.DEC 2010

Edited March 5, 2013 by majebeni-marko

[Zwerko]

http://www.b92.net/biz/vesti/region.php?yyyy=2013&mm=03&dd=06&nav_id=692631

Prodali T-34 Hrvatima za 5.000 dolara?!? Pederi muslimanski...

[Thunderstorm]

I opet slika jagdpantera ako ne gresim :D.

[Zwerko]

Ne gresis, iz Londona je valjda, pisao sam vec o tome, izgleda da im je to sad default slika za naoruzanje :) Mada moram priznati da je bolja ta slika za vest "Bosanci prodali T-34 hrvatima" nego za "Srbija pravi najmodernije borbeno vozilo" :(

[Dule_smor]

68. godisnjica atomskog bombardovanja hirosime, rip

 

http://www.voanews.com/content/japan-marks-68th-anniversary-of-hiroshima-nuclear-bombing/1724114.html

[Sting]

RIP

[brue]

The Hiroshima Myth. Unaccountable War Crimes and the Lies of US Military History

By Dr. Gary G. Kohls

Global Research, July 31, 2013

Region: Asia

Theme: Crimes against Humanity

In-depth Report: Nuclear War

This coming Tuesday, August 6, 2013, is the 68^th anniversary of the bombing of Hiroshima, the whole truth of which has been heavily censored and mythologized ever since war-weary Americans celebrated V-J Day 10 days later.

In the pitiful history lessons that were taught by my uninspired/bored history teachers (which seemed to be mostly jocks) came from patriotic and highly censored books where everything the British and US military ever did in war time was honorable and self-sacrificing and everything their opponents did was barbaric. Everybody in my graduating class of 26 swallowed the post-war propaganda in our history books. It was from these books that we learned about the “glorious” end of the war against Japan.

Of course, I now know that I had been given false information, orchestrated by war-justifying militarists (and assorted uber-patiotic historians) starting with General Douglas MacArthur. MacArthur successfully imposed total censorship of what really happened at Ground Zero. One of his first acts after taking over as viceroy of Japan was to confiscate and/or destroy all the photographic evidence documenting the horrors of the atomic bombings of Hiroshima and Nagasaki.

 Back in 1995, the Smithsonian Institution was preparing to correct some the 50-year-old pseudo-patriotic myths by staging an honest, historically-accurate display dealing with the atomic bombings. Following the vehement, orchestrated, reactionary outrage emanating from right-wing veterans groups and other patriot groups (including Newt Gingrich’s GOP-dominated Congress that threatened to stop federal funding of the Institute), the Smithsonian was forced to censor-out all of the unwelcome but contextually important parts of the story. So again we had another example of politically-motivated groups heavily altering real history because they were afraid of revealing “unpatriotic” historical truths that might shake the confidence of average Americans in our leaders, sort of like the near-total media black-out about the controlled demolitions of the three World Trade Center buildings on 9/11/01 that killed thousands of innocent people and unleashed the dogs of war against innocents in Afghanistan (explore  www.ae911truth.org for the  documentation of that assertion).

Nagasaki on August 9, 1945

The Smithsonian historians did have a gun to their heads, of course, but in the melee, the corporate-controlled mainstream media – and therefore the public – failed to learn an important historical point, and that is this: The war could have ended in the spring of 1945 without the summer atomic bombs, and therefore there might have been no Okinawa bloodbath for thousands of American Marines and soldiers. Also there would have been no need for an American land invasion of Japan – the basis of the subsequent propaganda campaign that justified the use of atomic weapons on defenseless civilian populations and meets the definition of an international war crime and a crime against humanity.

American intelligence, with the full knowledge of President Truman’s administration, was aware of Japan’s desperate search for ways to honorably surrender months before Truman gave the fateful order to incinerate Hiroshima.

 Intelligence data, revealed in the 1980s, showed that the contingency plans for a large-scale US invasion (planned for no sooner than November 1, 1945) would have been unnecessary. Japan was working on peace negotiations through its Moscow ambassador as early as April of 1945. Truman knew of these developments because the US had broken the Japanese code years earlier, and all of Japan’s military and diplomatic messages were being intercepted. On July 13, 1945, Foreign Minister Togo said: “Unconditional surrender (giving up all sovereignty, especially deposing the Emperor) is the only obstacle to peace.”

Truman and his advisors knew about these efforts, and the war could have ended through diplomacy by simply conceding a post-war figurehead position for the emperor Hirohito – who was regarded as a deity in Japan. That reasonable concession was – seemingly illogically – refused by the US in their demands for unconditional surrender, initially demanded at the 1943 Casablanca Conference between Roosevelt and Churchill and reiterated at the Potsdam Conference between Truman, Churchill and Stalin. Still, the Japanese continued searching for an honorable peace through negotiations.

 Even Secretary of War Henry Stimson, said: “the true question was not whether surrender could have been achieved without the use of the bomb but whether a different diplomatic and military course would have led to an earlier surrender. A large segment of the Japanese cabinet was ready in the spring of 1945 to accept substantially the same terms as those finally agreed on.” In other words, Stimson felt that the US had unnecessarily prolonged the war.

After Japan did surrender, MacArthur allowed the emperor to remain in place as spiritual head of Japan, the very condition that coerced the Japanese leadership to refuse to accept the humiliating “unconditional surrender” terms.

So the two essential questions that need answering to comprehend what was going on behind the scenes are these:

1) Why did the US refuse to accept Japan’s only demand concerning their surrender (the retention of the emperor) and

2) why were the atomic bombs used when victory in the Pacific was already a certainty?

 Shortly after WWII, military analyst Hanson Baldwin wrote:

Admiral William Leahy, top military aide to President Truman, said in his war memoirs, I Was There:

“The Japanese, in a military sense, were in a hopeless strategic situation by the time the Potsdam Declaration (insisting on Japan’s unconditional surrender) was made on July 26, 1945.”

And General Dwight D. Eisenhower, in a personal visit to President Truman a couple of weeks before the bombings, urged him not to use the atomic bombs. Eisenhower said  (in a 1963 interview in  Newsweek):

“It is my opinion that the use of this barbarous weapon at Hiroshima and Nagasaki was of no material assistance in our war against Japan. The Japanese were already defeated and ready to surrender because of the effective sea blockade and the successful bombing with conventional weapons. My own feeling is that in being the first to use it, we had adopted an ethical standard common to the barbarians of the Dark Ages.”

There are a number of factors that contributed to the Truman administration’s decision to use the bombs.

“It wasn’t necessary to hit them with that awful thing . . . to use the atomic bomb, to kill and terrorize civilians, without even attempting [negotiations], was a double crime.”

1) The US had made a huge investment in time, mind and money (a massive 2 billion in 1940 dollars) to produce three bombs, and there was no inclination – and no guts – to stop the momentum.

2) The US military and political leadership – as did many ordinary Americans – had a tremendous appetite for revenge because of Pearl Harbor. Mercy wasn’t in the mindset of the US military or the war-weary populace, and the missions against Hiroshima and Nagasaki were accepted – no questions asked – by most of those folks who only knew the sanitized, national security version of events.

3) The fissionable material in Hiroshima’s bomb was uranium. The Nagasaki bomb was a plutonium bomb. Scientific curiosity was a significant factor that pushed the project to its completion. The Manhattan Project scientists (and the US Army director of the project, General Leslie Groves) were curious about “what would happen if an entire city was leveled by a single uranium bomb?” “What about a plutonium bomb?”

The decision to use both bombs had been made well in advance of August 1945. Accepting the surrender of Japan was not an option if the science experiment was to go ahead. Of course the three-day interval between the two bombs was unconscionably short if the Hiroshima bomb was designed to coerce immediate surrender. Japan’s communications and transportation capabilities were in shambles, and no one, not even the US military, much less the Japanese high command, fully understood what had happened at Hiroshima. (The Manhattan Project was so top secret that even Douglas MacArthur, commanding general of the entire Pacific theatre, had been kept out of the loop until five days before Hiroshima.)

4) The Russians had proclaimed their intent to enter the war with Japan 90 days after V-E Day (Victory in Europe Day, May 8), which would have been Aug. 8, two days after Hiroshima was bombed. Indeed, Russia did declare war on Japan on August 8 and was advancing eastward across Manchuria when Nagasaki was incinerated. The US didn’t want Japan surrendering to Russia or sharing the spoils of war.

Russia was soon to be the only other superpower – and a future enemy – so the first nuclear threat “messages” of the Cold War were sent. Russia indeed received far less of the spoils of war than they had anticipated, and the two superpowers were instantly mired in the Cold War stalemate that led to the unaffordable nuclear arms race and the possibility of total extinction of the human race. What did happen was the mutual moral and financial bankruptcies of both nations that occurred over the next couple of generations of military madness.

An estimated 80,000 innocent civilians, plus 20,000 weaponless young Japanese conscripts died instantly in the Hiroshima bombing. Hundreds of thousands more suffered slow deaths from agonizing burns, radiation sickness, leukemias, anemias and untreatable infections for the rest of their shortened lives. Generations of the survivor’s progeny were also afflicted with horrible radiation-induced illnesses, cancers and premature deaths, still going on to this very hour.

  Another shameful reality that has been covered up is the fact that 12 American Navy pilots, their existence well known to the US command, were instantly incinerated in the Hiroshima jail on the fateful day

So the official War Department-approved version of the end of the war in the Pacific contained a new batch of myths that took their places among the long lists of myths that Americans are continuously fed by our corporate, military, political and media opinion leaders, the gruesomeness of war being changed to glorification in the process. Among the other censored out realities include what really happened in the US military invasions and occupations of the countries of North Korea, Iran, Viet Nam, Laos, Cambodia, Lebanon, Granada, Panama, the Philippines, Chile, El Salvador, Nicaragua, Guatemala, Honduras, Haiti, Colombia, Kuwait, Iraq, Afghanistan, etc, etc. This list doesn’t cover the uncountable secret Pentagon/CIA covert operations and assassination plots in the rest of the world, where as many as150 nations contain American military bases (permission lavishly paid for by bribery or threats of economic sanctions).

But somehow most of us still hang on to our shaky “my country right or wrong” patriotism, desperately wanting to believe the cunningly-orchestrated myths that say that the war-profiteering multibillionaire corporate elite (and their politicians, military leaders and media talking heads who are in their employ) only work for peace, justice, equality, liberty and “making the world safe” for predatory capitalism.

While it is true that the US military has faced down the occasional despot, with necessary sacrifice from dead and mortally-wounded (in body, mind and spirit) American soldiers and veterans, more often than not the rationalization for going to war are the same as those of the “godless communists”, the anti-American “insurgents” and “freedom fighters” who want to convince us Yankees to just go home where we belong.

August 6 and 9, 1945 are just two more examples of the brain-washing that goes on in all “total war” political agendas, which are always accompanied by the inevitable human slaughter that is euphemistically labeled “collateral damage” or “friendly fire”.

It might already be too late to rescue and resuscitate the humanitarian, peacemaking America that we used to know and love. It might be too late to effectively confront the corporate hijacking of liberal democracy in America. It might be too late to successfully bring down the arrogant and greedy ruling elites who are selfishly dragging our world down the road to our destruction. The rolling coup d’etat of what I call Friendly American Fascism may have already accomplished its goals.

  But there may still be some hope. Rather than being silent about the wars that the war-mongers are provoking all over the planet (with the very willing assistance of the Pentagon, the weapons industry and their lapdogs in Congress), people of conscience need to start learning the whole truth of history, despite the discomfort we will feel (cognitive dissonance) when the truth can’t be ignored any more.

We need to start owning up to America’s uncountable war crimes that have been orchestrated in our names. And then we need to go to the streets, publicly protesting and courageously refusing to cooperate with those who are transforming America into a criminal rogue nation that will eventually be targeted for downfall by its billions of suffering victims outside our borders, similar to what happened to Nazi Germany and Fascist Japan.

Doing what is right for the whole of humanity for a change, rather than just doing what is profitable or advantageous for our over-privileged, over-consumptive and unsustainable American way of life, would be real honor, real patriotism and an essential start toward real peace.

[Thunderstorm]

Poslednja dva pasusa, iako ne bi urodila plodom bilo bi lepo za videti :). 
Naravno to se nikad nece desiti.

 

I da, zar je moguce da su toliko brainwashovani da ne mogu da razmisle svojom glavom i zakljuce da "stvarno nije uredu sto su stotine hiljada neduznih poginuli od strane njihove vojske" i da gde god da odu da se ne bore za mir u svetu?

Edited August 12, 2013 by Thunderstorm

[manson]

mada opet, da mi nisu roknuli nuklearke, rat bi trajao i dalje, tipa i dan danas :) ludi japanci se nikad ne bi predali, ovi bi ih bombardovali do kamenog doba, pa bi verovatno svi na kraju izginuli

da ne proveravam sada, zar nije vise ljudi poginulu u japanu od bombardovanja napalmom (zapaljivim bombama, kako vec) nego u ova dva nuklerana udara

a moguce da bi im rusi bacili atomku za neku godinu da ameri nisu, ili bi mozda bas car bombu testirali na japancima

nije da opravdavam amere, ali opet, tada se drugacije razmisljalo, kapiram da posle 5+ godina rata, svi su hteli da se zavrsi sto pre, a morali su da razmisljaju i o sukobu sa rusima koji je pocinjao

Edited August 12, 2013 by manson

[BarcaS take 2]

Poslednja dva pasusa, iako ne bi urodila plodom bilo bi lepo za videti :). 

Naravno to se nikad nece desiti.

 

I da, zar je moguce da su toliko brainwashovani da ne mogu da razmisle svojom glavom i zakljuce da "stvarno nije uredu sto su stotine hiljada neduznih poginuli od strane njihove vojske" i da gde god da odu da se ne bore za mir u svetu?

 

Da li si ovo zaista pitao ili je bilo retoricki? :D

[Faramir]

wow koliko dugo nisam bio na ovom topicu :)

 

gde su Duletovi brodovi? :D

 

elem, bomba je bachena iz dva razloga - prvi da bi se opravdala masa para bachena u program, a taj priliv novca im je trebam za shtancovanje josh takvih bombica, te im je ovo zapravo bio idealan marketinshki potez da prizovu ulagache, da se tako izrazim.. and drugi - SSSR se spremao da se zaleti i maltene napravi pontonski most (ne shvatite ovo bukvalno) do Japana, dakle masa chelika i mesa se spremila da pregazi sve shto je prichalo japanski na istochnoj hemisferi, tako da je sve to trebalo preduhitriti, otuda i tolika masa ljudstva u Nipponu, koji se ipak relativno mirno predao :)

 

btw offtopic (setih se sada kada smo prichali o Belom Tigru) - odgledah pre par dana Emperora, solidan filmic :) pitam se koliko je tachna ona pricha o tome da je vojska pokushala da svrgne Hirohita noc pre emitovanja chuvenog The govora.. dakle, pitam se da li bi nash voljeni Nippon (napupele japanke , anime i milion drugih stvari koje volimo a na kojima pishe "made in Japan") uopshte i u kojoj meri postojao da su svrgnuli uvazenog i mnogoposhtovaog cara Showa :)

 

p.s. kontam da je manson pitao retorichki :)

[brue]

mada opet, da mi nisu roknuli nuklearke, rat bi trajao i dalje, tipa i dan danas :) ludi japanci se nikad ne bi predali, ovi bi ih bombardovali do kamenog doba, pa bi verovatno svi na kraju izginuli

da ne proveravam sada, zar nije vise ljudi poginulu u japanu od bombardovanja napalmom (zapaljivim bombama, kako vec) nego u ova dva nuklerana udara

a moguce da bi im rusi bacili atomku za neku godinu da ameri nisu, ili bi mozda bas car bombu testirali na japancima

nije da opravdavam amere, ali opet, tada se drugacije razmisljalo, kapiram da posle 5+ godina rata, svi su hteli da se zavrsi sto pre, a morali su da razmisljaju i o sukobu sa rusima koji je pocinjao

 

а могао си и да прочиташ текст...

[Dule_smor]

mada opet, da mi nisu roknuli nuklearke, rat bi trajao i dalje, tipa i dan danas :) ludi japanci se nikad ne bi predali, ovi bi ih bombardovali do kamenog doba, pa bi verovatno svi na kraju izginuli

da ne proveravam sada, zar nije vise ljudi poginulu u japanu od bombardovanja napalmom (zapaljivim bombama, kako vec) nego u ova dva nuklerana udara

a moguce da bi im rusi bacili atomku za neku godinu da ameri nisu, ili bi mozda bas car bombu testirali na japancima

nije da opravdavam amere, ali opet, tada se drugacije razmisljalo, kapiram da posle 5+ godina rata, svi su hteli da se zavrsi sto pre, a morali su da razmisljaju i o sukobu sa rusima koji je pocinjao

 

10 mart 1945, bombardovanje tokija zapaljivim bombama, 150.000 mrtvih za jednu noc

 

wow koliko dugo nisam bio na ovom topicu :)

 

gde su Duletovi brodovi? :D

 

elem, bomba je bachena iz dva razloga - prvi da bi se opravdala masa para bachena u program, a taj priliv novca im je trebam za shtancovanje josh takvih bombica, te im je ovo zapravo bio idealan marketinshki potez da prizovu ulagache, da se tako izrazim.. and drugi - SSSR se spremao da se zaleti i maltene napravi pontonski most (ne shvatite ovo bukvalno) do Japana, dakle masa chelika i mesa se spremila da pregazi sve shto je prichalo japanski na istochnoj hemisferi, tako da je sve to trebalo preduhitriti, otuda i tolika masa ljudstva u Nipponu, koji se ipak relativno mirno predao :)

 

btw offtopic (setih se sada kada smo prichali o Belom Tigru) - odgledah pre par dana Emperora, solidan filmic :) pitam se koliko je tachna ona pricha o tome da je vojska pokushala da svrgne Hirohita noc pre emitovanja chuvenog The govora.. dakle, pitam se da li bi nash voljeni Nippon (napupele japanke , anime i milion drugih stvari koje volimo a na kojima pishe "made in Japan") uopshte i u kojoj meri postojao da su svrgnuli uvazenog i mnogoposhtovaog cara Showa :)

 

p.s. kontam da je manson pitao retorichki :)

 

brodovi chame na dnu pacifika, jedan je yamato/musashi:(

 

ja nekako mislimd a rusi ne bi imali kapaciteta za invaziju na japan, divine wind bre! :D

 

ah da beli tigar, to sam hteo da skinem, al nije bilo na pirate bay, pogledacu sad:)

[Thunderstorm]

@ Barcas 

Retoricko je pitanje. Konstantacija koliko su retardirani kao narod.

[BarcaS take 2]

@ Barcas 

Retoricko je pitanje. Konstantacija koliko su retardirani kao narod.

 

Nazalost realnost pokazuje da nisu jedini i da su svi narodi retardirani.

[Faramir]

btw moj proshli post napravio sam mini lapsus, napisah u post scriptum-u da je to rekao manson, zapravo sam mislio na Thunder-a :) pardon (samo izvolite, hvala) :)

 

nazalost, dragi moj Kartaginjanine, realnost pokaze da je masom ljudi jako lako manipulisati.. (ovde cu sada da napishem neshto interesantno (makar meni), ali nije vezano za drugi sv. rat - naime svi znaju shta je Stounhendz, odnosno makar da postoji :) ko ga je podigao? :) predpostavlja se da se radi o choveku koji je poreklom bio Egipcanin, ili makar chovek iz u to vreme "civilizovanog" dela Evrope. Zashto? Otkopan je grob na samom lokalitetu, u njemu je nadjen skelet chija starost odgovara vremenu izgradnje dotichne gradjevine, u grobu su nadjene zlatne shnale, mindjushe (valjda, nisam siguran) i narukvica. Osoba kojoj su pripadali je verovatno chovek koji je naredio izgradnju Stounhendza, a svi su ga slushali, bez obzira shto je doshljak. Opet, zashto? Zato shto mu je kosa svetlucala, telo mu je svetlucalo na najfiniji moguci nachin (zlato), pa su ga smatrali bozanstvom. Mimika, govori, itd. sve je isto i dan danas - shto vishe ovaca, lakshe je manipulisati njima)

 

narochito kada imash veliki kapital za uloziti, odnosno nachine da distribuirash vidjenje shachice ljudi celom svetu (Holivud by C.I.A.) :)

 

ali ovaj da, pun *beeeep (da se ne izrazim) retarda (po mishljenjima, odnosno po nedostatku istih) u Sjedinjenim Drzavama. Nazalost. Otuda toliko sr* po celome belom svetu, da vishe razmishljaju, mozda bi drugachije bilo, ali ajde sada.. ^^

 

malo sam umoran, nadam se da sam bio solidno razumljiv u ovom postu :)

[Dule_smor]

da, osim u tome da su egipcani izgradili stounhendz:)

[Faramir]

ne, nisam mislio da su egipcani izgradili, vec da je lik koji je naredio izgradnju bio ili egipcanin ili grk :)

 

tadashnji britanci nisu imali sredstva da na taj nachin obrade metal :)

 

btw nemam pojma da li sam to gledao u nekoj emisiji ili sam prochitao.. sada mi je krivo, jer bih inache okachio link :)

 

elem, poenta je bila da je lako manipulisati masom ljudi xD

[Sting]

Sve to su zakljucili iz groba koji su iskopali u Stounhendzu? Veoma interesantno, na osnovu nekoliko informacija (grob, zlatni nakit, kameni blokovi) dosli su do zakljucka da je taj covek doshao iz grcke ili egipta i izmanipulisao masu ljudi da naprave spomenik za neku nepoznatu svrhu, a mozda i njemu u cast? Verovatno je njihov jezik naucio u shkoli, pa se lako sporazumeo sa njima. Ili je koristio google translate? :P

[Faramir]

ne, ovo nema veze sa kamenim blokovima, nigde to nisam napisao.. ali ok, sarkazam ftw.

 

elem, ko me je terao da pishem shta sam prochitao, o Stounhendzu ima milion teorija, svaki arheolog/profesor istorije u Britanije izbaci neku.. dakle ovo nije moje izjava, samo sam ukratko napisao shta sam prochitao, e sada koliko je to tachno naravno pitanje je, medjutim koliko je velika vecina stvari iz istorije uopshte tachna takodje je veliko pitanje. Dakle koliko se kome svidja teorija nije na meni da sudim, koliko samo teorija o nashem poreklu ima kod samo kod nas? Zamisli da nas ima kao Britanaca, koliko bi ih tek onda bilo..

 

e sada ovako, krenima od chinjenica, zbog kojih je npr. ova teorija meni imala smisla, pa sam se setio da je citiram.. prastanovnici Britanije, odnosno ko god da je napravio Stounhendz je bio sasvim sigurno Galskog porekla/odnosno u nekom kotntaktu sa Galima. Sam Cezar u Komentarima kaze da stanovnici Britanije, govore istim jezikom kao i Gali, odnosno Belgi, odnosno jako slichnim kao stanovnici severne Iberije. Dakle ako bi neko iz kopnenog dela Evrope doshao u Britaniju, uopshte nije nemoguce da je poznavao ili jezik koji se tada govorio ili osnove istog. Poznato je da su Egipcani, uglavnom preko Fenichana oplovili oko Afrike, zar zaista mislish da neko od njih nije otishao i na sever? Drugo, nisam rekao da je bio Egipcanin, rekao sam da je bio ili Egipcanin ili je ziveo u "civilizovanom" delu Evrope, dakle vrlo lako je mogao biti i Grk, kao i ajde opet Fenichanin, samim tim preko trgovine vrlo je lako mogao da ima nakit koji je na tako fini nachin obradjen. Dakle sam nakit sasvim sigurno NIJE napravljen u Britaniji, jer nisu poznavali takav nachin obrade kvalitetnog metala. Idemo dalje, zamislimo hipotetichki situaciju u kome ajde na primer Mile iz Egipta dozivljava brodolom na obalama juzne Engleske i zavrshi na kopnenom delu.. igrom sluchaja Mile je uspeo da sachuva par stvari, mozda je par ljudi takodje prezivelo, ali Mile je bogat i ima izmedju ostalog zlatne djindjuve. Nalecu na Britance, ne nuzno ratoborne, koji i sami zachudjeno posmatraju ove ljude - zashto? Zato shto je Mile recimo Egipcanin i pre svega nije obuchen na nachin na koji su obucheni lokalni stanovnici te im je zanimljiv, sem toga u Miletovoj kosi se nalaze zlatne shnale koje imaju tendenciju da sijaju/blistaju, to je opet jako zanimljivo lokalnim varvarima, kojima je dnevni dogadjaj da zaskoche koju srednje bradatu pre-Britanku, pomuzu ovcu i ulove vepra.. Mile (ako je bio Egipcanin) verovatno ima i neshto od stvari koje su se koristile u Egiptu pored odece, npr. oruzije fine izrade, mnogo kvalitetnije od onoga koji poseduju ne preterano razdrazljive agricole/chobani na koje je naleteo, takodje Mile ima i malo mozga, pa videvshi njihovo zachudjeno divljenje itd. lagano uz pomoc svojih resursa (fina odece, zlatni nakit, neobichnost, verovatno boja koze, mozda i shminka (da, Egipcani su se vec tada shminkali), mozda poznavanje medicine (osnovno) itd.) pochinje to da lagano kontrolishe u svoju korist. I tako mnogo poshtovanog i obozavanog Mileta, ne odjednom, vec vremenom postave za lokalnog mesnog baju, odushevljeno Mile odluchi da podigne neku gradjevinu sebi u chast, da bi pre svega osigurao svoj status/status svoje loze itd.

 

Naravno, ne mozesh iz ove perspektive da kazesh da ovako neshto nije nemoguce da se desilo, ima logike. Kortez i Pizaro su pokorili narode sa 200 ljudi na izgled. Takodje jezik nije nemoguce nauchiti, uprkos tome shto nas google translate uverava u suprotno. Narochito ako mislish da ce ti pomoci da u vukojebini (pardon my french, Britaniji, u tadashnje vreme ipak zadnjoj rupi na svirali) ostanesh ziv, a i ujedno ako znash da ti je brod propao za sva vremena i da verovatno vishe nikada necesh videti svoju kucu.

 

Ponavljam, ovo nije moja teorija, meni je samo imala smisla, verovatno je i da nisam jedini kod koga je to bio sluchaj.

[Dule_smor]

na danasnji dan pre 70 godina

 

http://srbin.info/2013/08/na-danasnji-dan-bitka-kod-kurska-najveca-tenkovska-bitka-svih-vremena/

[Sting]

Ma ok, mozda sam i ja malo ishejtovao vishe nego shto je trebalo :). Alergican sam na nove teorije koje nicu kao pecurke posle vode, na osnovu jednog otkrica napravi se teorija da su ljudi pali sa marsa da bi neko doktorirao na tome ili napisao knjigu.

[Dule_smor]

ili ipak ne, lencuge jedne! elem, prelazimo na nosace aviona!

Imperial Japanese Navy Akagi class aircraft carrier "AKAGI"

Na kraju Prvog svetskog rata je postalo jasno da ce avioni igrati bitnu ulogu u buducnosti ratovanja. I ranije su neki brodovi modifikovai tako da avioni mogu da polecu sa njih. Ali prvi brod koji je napravljen sa namerom da bude nosac aviona je bio japanski Hosho (Englezi ce reci da e to bio njihov Hermes, ali nek se nose:)). Ali proteklo je dosta vremena pre nego sto su vojni stratezi uvideli znacaj nosaca aviona kao pokretnih aerodroma. Verovatno je najpoznatiji napad na Perl harbor, ali njemu je prethofila jednoa druga operacija. To je bio britanski napad na italijansku luku Taranto 1940. Tada je 20-ak aviona sa jednog nosaca potopilo 1 i tesko ostetilo 2 italijanska battleshipa. Isoroku Yamamoto i Minoru Genda su verovatno tu nasli inspiraciju za napad na Perl Harbor. U svakom slucaju japanci su jedni od prvih shvatili nzacaj nosaca aviona u vreme kada je battleship bio najznacajniji brod svake flote. Njihova mornarica je pred pocetak rata imala 10 nosaca aviona, isto kao UK i USA zajedno u to vreme (7+3). Ali da se vratimo na pricu o Akagiju.

Brod je zapocet jos 1920. u cuvenom Kure Naval Dockyardsu u blizini Nagasakija i to kao Amagi class battlecruiser. Ali Japan je 1922. potpisao Washington Naval Treaty koji je ogranicavao deplasman i velicinu brodova, ali je dozvoljavao konverziju u nosac aviona. Akagi i Amagi su bili planirani za prepravku u nosace. Amagi je tesko ostecen u velikom Kanto zemljotresu 1923. i rastavljen na delove. Akagi je zavrsen 1925. i stavljen u upotrebu 1927. Njegovo ime znaci znaci crveni zamak i nosi je po planini u Japanu. Jedna zanimljivost, svi japanski nosaci su dobili imena po letecim kreaturama, osim Akagija jer je originalno zapocet kao battlecruiser(uglavnom su dobijali imena po planinama). Posle prepravki 1938. imao je sledece karakteristike. Duzina mu je bila 260m, a deplasman 42.000 tona. Imao je motore snage 133.000 konjskih snaga i maksimalnu brzinu od 32 cvora (jedan od najbrzih nosaca aviona ww2). Domet mu je bio preko 15.000km,a imao je skoro 2.000 clanova posade. Imao je i 10 topova kalibra 200mm i mogao je da ponese 66 aviona. Takodje je posedovao oklop od 150mm i 80mm na palubi.

Akagi je ucetvovao u ratu sa Kinom 1937. Bio je i flagship flote koja je napala Perl Harbor 1941. Ucestvovao je i u osvajanju Rabaula i bombardovanju Darwina pocetkom 1942. U martu je prebacen u Indijski okean gde je ucestvovao u napadima na britanske brodove i bombardovanju Kolomba i Trinkomalija na Sri Lanci. Njegovi avioni su potopili HMS Dorsetshire i HMAS Vampire. U povratku za Japan progonio je americke nosace Hornet i Enterprise koji su bili odgovorni za Dulitle raid, ali ih nije stigao. 25. maja Akagi, Kaga, Hirju i Sorju isplovljavaju u pravcu Midveja u kako ce se kasnije ispostaviti svoju poslednju misiju. Naime plan Yamamota je bio da se zauzme strateski vazno ostrvo Midvej sa svojim aerodromima i usput unisti americka flota. Ali na njegovu nesrecu amerikanci su provalili japansku sifru i saznali sve njihove planove. Iako brojcano slabiji amerikanci su iskoristili info o polozaju japanske flote i uhvatili japanske nosace nespremne dok su njihovi avioni bombardovali Midvej. Akagi je pogodjen sa nekoliko bombi, ali nije odmah potonuo. Posto je bio fatalno ostecen Yamamoto je naredio da ga torpeduju kako ne bi pao u ruke amerikancima. IJN je izgubila i ostala 3 nosaca dok su amerikanci izgubili samo jedan. Ovo je bila prekretnica pomorskog rata na Pacifiku i prvi japanski poraz u ratu. Detaljnije o bici kod midveja ovde.

Career (Japan)

Name: Akagi

Namesake: Mount Akagi

Ordered: 1920

Builder: Kure Naval Arsenal

Cost: ¥53 million ($36.45 million)[Note 1]

Laid down: 6 December 1920

Launched: 22 April 1925

Commissioned: 25 March 1927

Reclassified: 21 November 1923 as an aircraft carrier

Refit: 24 October 1935–31 August 1938

Struck: 25 September 1942

Fate: Damaged by US air attack at the Battle of Midway and scuttled by Japanese destroyers on 5 June 1942

General characteristics (after 1938 modernization)

Type: aircraft carrier

Displacement: 36,500 long tons (37,100 t) (standard)

41,300 long tons (42,000 t) (full load)

Length: 260.67 metres (855 ft 3 in)

Beam: 31.32 metres (102 ft 9 in)

Draught: 8.71 metres (28 ft 7 in)

Installed power: 133,000 shp (99,000 kW)

Propulsion: 4 shafts, Kampon geared steam turbines

19 Kampon Type B water-tube boilers

Speed: 31.5 knots (58.3 km/h; 36.2 mph)

Range: 8,200 nautical miles (15,200 km; 9,400 mi) at 16 knots (30 km/h; 18 mph)

Complement: 1,630 (after reconstruction); 2,000 (total)

Armament: 10 × 1 - 200 mm (7.9 in) guns,[1]

6 × 2 - 120 mm (4.7 in) guns,

14 × 2 - 25 mm (1 in) AA guns

Armour: Belt: 152 mm (6.0 in)

Deck: 79 mm (3.1 in)

Aircraft carried: 66 (+25 reserve)

18 Mitsubishi A6M Zero, 18 Aichi D3A, 27 Nakajima B5N (Dec. 1941)

 

Carrier has arrived!

 

Idemo bre, da se spremimo za Wargamingov World of Warships na vreme!

 

Imperial Japanese Navy Soryu class aircraft carrier Soryu

 

Sledeci nosac aviona je Imperial Japanese Navy Soryu, sto znaci "Zeleni zmaj". Naime svi japanski nosaci su imali nazive po letecim bicima kao sto sam vec pomenuo. Sorju i njegov naslednik Hirju su bili skoro sestrinski brodovi, ali nisu bili potpuno identicni. Sorju je zapocet u jednom od cetiri japanska ratna brodogradilista, Kure naval arsenal 1934. a zavrsen je 1937. Imao je deplasman od skoro 20.000 tona, duzinu od 228 metara i snagu motora od 150.000 konjskih snaga. Najveca brzina mu je bila skoro 35 cvorova i mogao je da predje skoro 15.000km sa punim rezervoarima. Nosio je 63 aviona plus 9 rezervnih. Poletno-sletna staza je bila svega 13 metara iznad nivoa vode sto je doprinosilo nismo profilu celog broda. I Sorju je imao karakteristicna dva glavna dimjaka koji nijsu isli u visinu, vec sa strane broda. Zbog hidrodinamicnog profila mogao je da razvije skoro 35 cvorova sto ga je cinilo najbrzim nosacem aviona u Drugom svetskom ratu. Imao je tri lifta koji su sluzili za transport aviona. Od naoruzanja tu su bili 6 topova kalibra 127mm i 14 protivavionskih topova kalibra 25mm, ali je kasnije dodato jos. Oklop je bio izmedju 41 i 56mm sa strane i svega 25mm na palubi.

 

Pocetkom 1938. Sorju je ucestvovao u operacijama oko istocne obale Kine gde su njegovi avioni podrzavali napredovanje trupa na kopnu. kasnije je prebacen na ostrvo Hainan odakle je 1940. ucestvovao u okupaciji Francuske Indokine. 1941. se vraca u bazu u Kagoshimi gde se opravlja i priprema za svoju najpoznatiju misiju. Naime Hirju je bio jedan od 6 nosaca aviona koji su ucestvovali u napadu na Perl Harbor. Opremljen sa 27 Mitsubishi Zera, 18 Nakajima torpednih i 18 Aichi ponirucih bombardera krajem novembra Isplovaljava prema Havajima zajedno sa ostatkom japanske flote. Njegovi avioni ostecuju i potapaju nekoliko manjih americkih brodova. U povratku Hirju i Sorju napadaju americki garnizon na ostrvu Vejk i unistavaju ga. Nesto pre nove godine Sorju stize u luku Kure na brzinke opravke. Ali vec 8. januara krece u pravcu Holandske istocne Indije (sadasnja Indonezija) da podrzava iskrcavanje trupa. Sorju i Hirju se nalaze sa Akagijem i Kagom kod ostrva Palau odakle njihovi avioni bombarduju Darwin na severu Australije februara 1942. Od prvog marta Sorju i hirju ucesvuju u operaciji iskrcavanja na Javu. Od aprila meseca ponovo zajedno sa Kagom i Akagijem bivaju poslati u indijski okean gde potapaju vise britanskih brodova i bombarduju Sri Lanku. Posle skoro 5 meseci non-stop operacija Sorju i Hirju bivaju poslati u Japan na opravke. Ali nije bilo predaha, vec krajem aprila 1942. bivaju prikljuceni floti koja krece na Midvej. Ta bitka se pokazala kao najveca katastrofa japanske mornarice. U kratkom periodu bivaju potopljeni Kaga, Akagi i Sorju. Japanski admiral Tamon Yamaguchi sa jedinog preostalog nosaca Hirjua lansira kontranapad i potapa americki nosac Yorktown. Ali to je sve kratkog daha posto se i Hirju uskoro pridruzuje svom sestrinsom brodu Sorju na dnu mora.

 

 

 

Operators:   Imperial Japanese Navy

Preceded by:  Ryūjō

Succeeded by:  Hiryū

Built:  1934–37

In commission:  1937–42

Completed:  1

Lost:  1

Career (Japan) 

Name:  Soryu

Namesake:  Japanese: 蒼龍, meaning "Blue (or Green) Dragon"

Builder:  Kure Naval Arsenal

Laid down:  20 November 1934

Launched:  23 December 1935

Commissioned:  29 December 1937

Struck:  10 August 1942

Fate:  Sunk by air attack at the Battle of Midway, 4 June 1942

General characteristics

Type:  Aircraft carrier

Displacement:  15,900 long tons (16,200 t) (standard)

18,800 long tons (19,100 t) (normal)

Length:  746 ft 5 in (227.5 m) (o/a)

Beam:  69 ft 11 in (21.3 m)

Draught:  25 ft (7.6 m)

Installed power:  152,000 shp (113,000 kW)

8 × Kampon water-tube boilers

Propulsion:  4 × shafts

4 × geared steam turbines

Speed:  34 knots (63 km/h; 39 mph)

Range:  7,750 nmi (14,350 km; 8,920 mi) at 18 knots (33 km/h; 21 mph)

Complement:  1,100

Armament:  6 × twin 12.7 cm Type 89 dual-purpose guns

14 × twin 25 mm Type 96 AA guns

Aircraft carried:  63 (+9 reserve)

27 Mitsubishi A6M Zero, 18 Aichi D3A, 18 Nakajima B5N (Dec. 1941)

[Dule_smor]

Prelazimo malo na americke nosace aviona. Njih je bilo zaista mnogo u ww2, pa cu se potruditi da predstavim makar 3 klase. Da se ne bi zbunjivali treba da znate da su ameri davali novim brodovima imena starih potopljenih ili izbacenih iz sluzbe. Tako da kad postoji vise brodova sa istim imenom naglasicu koji je u pitanju i staviti broj u zagradi. Takodje vecina americkih nosaca Aviona nosi nazive po bitkama iz americkog rata za nezavisnost.

 

USS Lexington class aircraft carrier Saratoga (CV-3)

 

Saratoga i njen sister ship Lexington su jedni od prvih nosaca aviona u americkoj mornarici. Oba su zapoceta jos 1921. kao battlecruiseri, a zavrseni su 1925. kao nosaci aviona. Izgradjeni su u Fore river ship brodogradilistu u Masacusetsu. Imali su maksimalan deplasman od 45.000 tona, duzinu od 270 metara, motore od 180.000 konjskih snaga i maksimalnu brzinu od 33 cvora. Efektivni domet im je bio skoro 20.000 kilometara zbog ogromnih rezervoara, a mogli su da ponesu 78 aviona. Od naoruzanja su imali po 4 topa kalibra 203mm i 12 kalibra 127mm. Oklop im je varirao od 19mm na palubi do 178mm na trupu. Brodovi su nosili imena po bitkama kod Saratoge i Lexingtona u americkom ratu za nezavisnost.

 

Kada su Japanci napali Perl Harbor 7. decembra 1941. Saratoga se nalazila u luci u San Dijegu. Posle par dana je upucena prema Havajima kao flagship of the First Carrier Division. 15. decembra stize u Perl Harbor i odmah produzava prema ostvu Vejk koje pada u ruke Japanaca par dana kasnije pa se odustaje od te misije. Pocetkom januara patrolira vodama oko ostrva Midvej gde biva pogodjena japanskim torpedom. Zbog popravki ne ucestvuje u bici kod Midveja, ali zato pocetkom jula krece u drugu veoma vaznu kampanju. Naime skoro 6 meseci ce se voditi krvave borbe oko ostrva Gvadalkanal u juznom Pacifiku. Japanci i Amerikanci pokusavaju da osiguraju to strateski vazno ostrvo zbog aerodroma koji se nalazi na njemu. Avioni sa Saratoge su ucestvovali u mnogim misijama u kapanji oko Gvadalkanala i izmedju ostalog potopili japanski laki nosac aviona Ryujo. Kasnije Saratoga biva ponovo torpedovana i odlazi na popravke. Inace krajem oktobra te 1942. godine Saratoga i legendarni Enterprise su bili jedina dva americka nosaca aviona na Pacifiku, posto su Yorktown i Hornet potopljeni. Mada ni japanci nisu bili bolji u tom trenutku jer su izgubili 4 nosaca kod Midveja. Pocetkom 1943. Enterprise biva tesko ostecen i poslat na popravke i Saratoga ostaje jedini americki nosac aviona na Pacifiku. Krajem godine Saratoga ucestvuje u napadu na Rabaul, glavnu japansku bazu na Pacifiku. Posle uspesnog zavrsetka te kampanje biva prebacena u Indijski okean pocetkom 1944. kao pomoc britanskoj mornarici. Pocetkom 1945. se vraca na pacifik i ucestvuje u operaciji iskrcavanja na Iwo Jimu. Tu biva tesko ostecena sa 5 direktnih pogodaka bombi i 3 kamikaza pogotka. Ipak uspeva da se izvuce i vraca se na popravke. Saratoga, Ranger i cuveni Enterprise su jedina tri americka nosaca aviona koji su preziveli ceo rat. Saratoga je tad drzala rekord za najvise sletanja aviona na neki nosac, skoro 100.000. Ali na kraju je sudbina htela da neslavno zavrsi. Posluzila je kao test objekat za 2 nuklearne eksplozije na ostrvu Bikini. Onu u vazduhu je prezivela, ali ju je podvodna potopila.

 

 

 

 

 

Career (United States) 
Name:  USS Saratoga
Namesake:  Battle of Saratoga
Ordered:  1917 (as battlecruiser)
1922 (as aircraft carrier)
Builder:  New York Shipbuilding Corporation, Camden, New Jersey
Laid down:  25 September 1920
Launched:  7 April 1925
Commissioned:  16 November 1927
Reclassified:  1 July 1922 to aircraft carrier
Struck:  15 August 1946
Identification:  Hull number: CC-3, then CV-3
Nickname:  Sara Maru, Sister Sara
Honors and
awards:  8 battle stars
Fate:  Sunk by atomic bomb test, 25 July 1946
General characteristics (as built)
Class & type:  Lexington-class aircraft carrier
Displacement:  36,000 long tons (37,000 t) (standard)
43,055 long tons (43,746 t) (deep load)
Length:  888 ft (270.7 m)
Beam:  106 ft (32.3 m)
Draft:  30 ft 5 in (9.3 m) (deep load)
Installed power:  180,000 shp (130,000 kW)
16 water-tube boilers
Propulsion:  4 shafts
4 sets turbo-electric drive
Speed:  33.25 knots (61.58 km/h; 38.26 mph)
Range:  10,000 nmi (19,000 km; 12,000 mi) at 10 knots (19 km/h; 12 mph)
Complement:  2,791 (including aviation personnel) in 1942
Armament:  4 × twin 8-inch (203 mm) guns
12 × single 5-inch (127 mm) anti-aircraft guns
Armor:  Belt: 5–7 in (127–178 mm)
Deck: .75–2 in (19–51 mm)
Gun turrets: .75 in (19 mm)
Bulkheads: 5–7 in (127–178 mm)
Aircraft carried:  78
Aviation facilities:  1 Aircraft catapult

[Dule_smor]

Ae bre, idemo dalje. Malo o engleskim nosacima aviona, ipak nije fora da zapostavimo najjacu svetsku mornaricu 3 veka pre ww2:)

 

HMS Illustrious class aircraft carrier Illustrious

 

Ovo je bio prvi brod u istoimenoj klasi koji su sacinjavali jos Victoriuos, Formidable i Indomitable (englezi pederi bas nisu bili kreativni sa imenima brodova:)). Zapocet je 1937., a zavrsen 1940. u Barrow brodogradilistu u severnoj Engleskoj, a proizvodjac je bio Vickers-Armstrongs. Imao je deplasman od 29.000 tona, duzinu od 226 metara i motore od 112.000 konjskih snaga. Maksimalna brzina mu je bila oko 30 cvorova i domet od skoro 20.000 kilometara. Posadu je sacinjavalo 1900 ljudi. Imao je 16 topova kalibra 113mm i 48 kalibra 40mm. Mogao je da ponese maksimalno 57 aviona.

 

Prvi borbeni zadatak Illustrious je imao u Mediteranu sredinom 1940. godine gde je sa ostatkom flote napado konvoje sila osovine i njihove trupe u severnoj Africi. 11. novembra 1940. je sa njega lansiran 21 avion koji je ucestvovao u cuvenom napadu na italijansku bazu u Tarantu. Tu je potopljen jedan italijanski bojni brod, a dva su tesko ostecena. To je prvi napad sa nosaca aviona takve vrste i posluzio je kao inspiracija za kasniji mnogo poznatiji napad Japanaca na Perl Harbor. Pocetkom 1941. Illustrious biva pogodjen sa 6 bombi u nemacko/italijanskom napadu iz vazduha i tesko ostecen. Povlaci se na Maltu na popravke, ali i tamo biva napadnut. Pod okriljem noci isplovljava za Aleksandriju gde stize dva dana kasnije u teskom stanju. Tu biva privremeno popravljen pa potom za nekoliko dana isplovljava za Durban u Juznoj Africi na vece popravke. Odatle odlazi u Norfolk u Virdziniji gde biva dodatno opremljen i osposobljen da prima americke avione. Pri povratku u Englesku zbog guste magle sudara se sa svojim sestrinskim brodom Formidable i oba bivaju ostecena. Ostaje u bazi Greenock dve do pocetka 1942. Marta te godine isplovljava za Indijski okean gde ucestvuje u saveznickoj akciji iskrcavanja na Madagaskar koji je tada bio pod okupacijom Visijevske Francuske. U avgustu na kratko ucestvuje u akcijama protiv japanskih trupa u juznoj Aziji pa biva poslat nazad u Englesku. Tu pocetkom 1943. pokusava da namami nemacki bojni brod Tirpiz na otvoreno more, ali ne uspeva u tome. Sredinom te godine salju ga u Mediteran gde kasnije ucestvuje u saveznickom iskrcavanju na Siciliju. Krajem godine ga salju u Trinkonmali na Sri Lanki. U prvoj polovini 1944. Illustrious ucesvuje u vise operacija protiv japanskih trupa u jugoistocnoj Aziji. Karjem godine ga salju na popravke u Sidnej. Osatle pocetkom 1945. krece u sastavu novooformljene americko-britanske flote prema Okinawi. Tu ucestvuje u svojoj poslednjoj bici i jednoj od najvecih amfibijskih operacija svih vremena. Biva tesko ostecen od strane kamikaza i poslat u Australiju na popravke. Uskoro rat biva zavrsen i Illustrious odlazi na zasluzeni odmor u luku Rosit u Engleskoj. Rat je zavrsen za brod koji je obisao ceo svet nekoliko puta za ovaj kratak period.

 

 

 

 

 

Career (United Kingdom) 
Name:  HMS Illustrious
Ordered:  13 January 1937
1936 Naval Programme
Builder:  Vickers-Armstrongs
Laid down:  27 April 1937
Launched:  5 April 1939
Commissioned:  25 May 1940
Decommissioned:  End of 1954
Struck:  3 November 1956
Identification:  Pennant number: 87
Motto:  Vox Non Incerta
("No Uncertain Voice")
Fate:  Scrapped at Faslane
General characteristics
Class & type:  Illustrious-class aircraft carrier
Displacement:  23,000 tons (standard),
28,661 tons (loaded)
Length:  743.75 ft (226.70 m)
Beam:  95 ft (29 m)
Draught:  28 feet (8.5 m) full load
Propulsion:  6 Admiralty 3-drum boilers
3 Parsons geared turbines producing 110,000 shaft horsepower (82,000 kW), driving three shafts
Speed:  30.5 knots (56.5 km/h; 35.1 mph)
Range:  11,000 nautical miles (20,000 km) at 14 knots (26 km/h; 16 mph)
Complement:  peace 1,300
war 1,900
Armament:  (1940) as laid down
16 × 4.5-inch gun (8 × 2)
48 x 2-pdr gun (6 × 8)
(1945) post upgrades
16 × 4.5-inch gun (8 × 2)
40 x 2-pdr gun (5 × 8)
3 x 40-mm gun (3 x 1)
52 x 20-mm gun (19 x 2 + 14 x 1)[1]
Aircraft carried:  1940: 15 Fulmar and 18 Swordfish
1942 (May): 20 Martlet, 20 Swordfish and 1 Fulmar
1944 (June) : 42 Corsair and 15 Barracuda II[2]
1944 (Dec): 36 Corsair and 21 Avenger
1947: Vampires