R... R... R... R... R... R...
Mehanički klik na tastaturi, mokri, tupi zvuk iz slušalica i prsti koji iznova i iznova ponavljaju isti ples, dok se telo napreže da blokira ono svesno u mozgu i dozvoli mišićima da sami zapamte, ponove i konačno do kraja otplešu kako treba - to je Hotline Miami.
Prođi kroz vrata, ubij, ubij, ubij, umri, ponovi - to je Hotline Miami.
Neon, ciklama, tirkizno, rezedo, sve grozne, a tako lepe boje i sintizajzer - to je Hotline Miami.
Krv, bilijarski štap, flaša, nož, uzi i maska sa likom životinje - to je Hotline Miami.
Brutalni, krvavi, pikselizovani pandan kreativnog piščevog zanosa. "R" koje igrač u tom đavolskom ritmu okida kada opet, i opet, i opet pogine, isto je što i zvonce na pisaćoj mašini. Redovi se samo nižu - to je Hotline Miami.
Kada biste propustili virtuelno nasilje kroz sistem staklenih cevi, sve pitko, čisto, nevino i lažno bi isparilo, a zatim tiho kapalo i hladilo se na bezbednom. U vrelini Bunzenove lampe, na dnu posude sa okruglim dnom, ostala bi gomila grube materije, neprijatne za oko, a tako prijatne za dušu - to je Hotline Miami.
R...
R...
R...
R...
R...
R...