Jump to content

Šta slušati od klasične muzike.


Recommended Posts

Juče sam pričao sa jednim drugarom i nekako smo se dotakli Malera i ja mu rekoh, da bi razumeo Malera moraš da slušaš prvo Betovena, to, to i to. I onda sam skapirao da bih mogao da napravim neki svrsishodni, pseudo edukativni post na temu u naslovu topika.

 

- Prvo da se razumemo, ja nisam nikakav autoritet i svako je pozvan da mi prkosi i doprinosi temi.

- Drugo, trudiću se da dopunjujem topik hronološki pošto prvo šta budem napisao neće obuhvatiti sve vremenske periode, a kamoli sve kompozitore.

- Treće, neću tupiti mnogo o istoriji muzike jer toga ima dovoljno na netu (ostaviću imena kompozitora na engleskom), a o teoriji muzike ne znam gotovo ništa, tako da ću tu ubaciti samo po nešto ako je preterano važno i to u laičkom tonu.

- Četvrto, biće reči o vremenu i tehnologiji u kome je muzika nastala, ali čisto da bismo imali ideju kako je to nekad izgledalo, jer i toga ima dovoljno na netu.

- Peto, sve što ću napisatije prilično lično i subjektivno, tako da imajte to u vidu.

 

------------------------

 

Zašto počinjemo od baroka?

 

Pre baroka, naravno, klasična muzika postoji, ali ja se njome ne bih bavio iz dva razloga: prvo, slabo je poznajem, drugo, notni sistem koji danas postoji je razvijen na početku baroka, što na neki način određuje (u mojoj glavi) početak ozbiljnog zapisa ozbiljne muzike.

 

Barok je period u muzici koji traje od 1600. godine do smrti Baha, 1750. i u njemu se radja možda i najvažniji muzički oblik, opera. Za mene lično je to saznanje (nastanak opere i njena važnost) bilo šokatno, jer nikada operu nisam shvatao kao nešto ozbiljno i gledao sam na nju kao na nešto potpuno prizemno, da ne govorim da nisam ljubitelj vokalne muzike u klasici. Ispostavilo se da je opera verovatno najviše od bilo koje muzičke forme uticala na klasičnu muziku. Mnogo je razloga za to, ali sigurno neki od važnijih su: opera je vokalno instrumentalna forma, opera je svetovno delo, svi kompozitori vole libreta, svi solo instrumenti u instrumentalnoj muzici "glume" vokale (u baroku, kasnije ne, ali to je polazna tačka), itd. Ali pošto nisam ljubitelj opere, o njoj neće biti reči mnogo i veoma retko ću ostaviti neki link. Pominjem samo njen značaj koji je fundamentalan u razvoju muzike.

 

Što se tiče instrumenata, u baroku su skoro u potpunosti drugačiji instrumenti nego danas što su. Gudačke instrumente (bez ulaženja u detalje zašto, isto ima na netu) je teže svirati, mada je zvuk koji ispuštaju skoro isti kao današnjih. Klavir koji danas poznajemo ne postoji. Postoji čembalo koje je u odnosu na klavir kao smrt u odnosu na život. Orgulje doživljavaju svoj maksimum.

 

Još jedna veoma bitna stvar koja važi za celokupnu muziku do masovnih medija - muziku možete da slušate samo uživo. Ovo je svakome jasno, ali siguran sam da o tome malo ko razmišlja kada sluša muziku. U čitavom baroku, osim duhovne muzike i opere, ono šta danas nazivamo klasičnom muzikom sluša plemstvo, tj. jako mali broj ljudi. Tokom klasicizma će se situacija malo promeniti, ali o tome kasnije. Zašto je ovo važno? Pre svega što moramo da se izmestimo iz današnje perspektive u kojoj je muzika dostupna skoro svuda i skoro svima. A to dalje znači da se muzika pisala za potrebe određenog broja ljudi i po narudžbini. Takođe, naručioci, plemići, su uglavnom i sami znali da sviraju neki instrument, tako da sama muzika, iako nije laka za izvođenje, nije bila ni previše teška (o ovome ću više reći kada stignemo do Betovena). Postojali su amaterski kamerni orkestri koji su dominirali u odnosu na profesinalne. Do nas dalje dovodi do toga da je skoro sva muzika (osim opere i duhovne muzike) pisana za kamerne orkestre, što znači da je  izvođena u malim salama (logično, u dvorčevima plemića), što znači da je relativno tiha. Ako je neko nekad imao prilike da sluša čembalo zna da mora da sedi u maksimum trećem redu u Kolarcu da bi ga čuo.

 

---------------------------

 

Johan Sebastijan Bah (Johann Sebastian Bach)

 

 

Zašto počinjem od visokog baroka? Zato što mogu. Šalu na stranu, odmah udaramo u suštinu. To ne znači da ne postoje drugi važni i značajni kompozitori baroka, naravno da postoje i ogroman ih je broj i biće ovde i njihovih kompozicija, jednostavno, na "slučaju Bah" je najlakše i najdalekosežnije objasniti barok. Osim toga Bah je (neki se neće složiti sa poređenjem) kao bluz u modernoj muzici, osnova i svi mu se pre ili kasnije vraćaju, a sigurno u poznoj karijeri shvate da je to to. Ako sam malo preterao, nisam, videćete!

 

Za barok, a naročito Baha, je karakteristična muzički princip u komponovanju koji se zove fuga (fugue - detaljnije na netu). U klasicizmu će fuga biti prezrena, ali sa Betovenom će se vratiti. Ispod sledi čuvena Bahova čakona (chaconne) i poslednji je stav druge partite za solo violinu. Čakona je inače vrsta plesa što je tipično kao motiv stavova u klasičnoj muzici. Sama čakona je u formi fuge. Zašto je baš ova bitna? Pre svega u pitanju je solo instrument zbog čega nam je lakše da uđemo u sam princip fuge (uđemo u smislu jasno čujemo sve i onda ako nastavite negde da jurite analize u potpunosti će vam biti jasno šta je tačno šta), a zatim i što je ovo verovatno jedan od najčuvenijih, najznačajnijih i najtežih za izvođenje stavova i uopšte kompozicija ikada napisanih za violinu. Ova čakona je uticala na apsolutno sve kompozitore i izvođače koji su se rodili posle njenog nastanka.

 

(ukoliko imate prilike, skinite sve Bahove sonate i partite za solo violinu, ima ih po tri, ukupno šest. Što se izvođenja tiče, ovo je najbliže onom koje ja volim, a ja najviše volim izvođenje Viktora Pikajzena - Victor Pikaizen)

 

Postoji jedan mit o Bahu koji kaže otprilike ovo - Bah je pao u zaborav dok ga nije otkrio Mendelson i u velikom stilu vratio na scenu 100 godina posle Bahove smrti. Tačno je da je Mendelson vratio određena Bahova dela na scenu i to pre svega svetovnu scenu, ali ne samo da Bah nije bio zaboravljen nego su svi kompozitori i izvođači svoje prve korake učili na Bahovim sonatama za klavir i Goldberškim varijacijama, a Bahova duhovna muzika nije imala apsolutno nikakav prekid. U tom svetlu, evo celokupnih Goldberških varijacija u čuvenom izvođenju Glena Gulda iz 1981.

 

(Guld je 25 godina ranije snimio isto Goldberške varijacije i ako možete da ih nađete poslušajte ih paralelno sa ovim, da vidite razliku u razvoju jednog od najboljih izvođača dvadesetog veka. Takođe, imajte u vidu da su one pisane za čembalo i da ni u najgorem ludilu nisu ovako zvučale i pitanje je da li bi Bah bio srećan kada bi ovo čuo. Ja svakako jesam)

 

Da ne ispadne da samo forsiram solo instrumente, evo jednog koncerta za de violine. Inače, Bah je bio veliki štreber i znao je bukvalno i apslutno sve što je u tom trenutku bilo objavljeno od muzike. Bio je veliki fan Vivaldija i transkribovao je nekoliko njegovih kompozicija i puno od njega naučio. Treba imati u vidu da se barok razlikovao (i ne samo barok, to važi za muziku uopšteno gledano) od zemlje do zemlje. Tako imamo italijanski, francuski, engleski i nemački barok od kojih svaki sa sobom ima nešto posebno, karakteristično za tu zemlju i tog kompozitora. Bah i generalno nemački barok imaju tendenciju sinteze svih ostalih baroka, što je još jedan od razloga zašto je baš Bah dobar kao primer za barok. U Bahu je ceo barok.

 

(Ovaj koncert za dve violine je inspirisan Vivaldijevim koncertom za dve violine, pa možete da ga potražite i poslušate zajedno sa ovim. Ovo izvođenje je staro, ali su u njemu dva vrhunska izvođača dvadesetog veka)

 

Jedna od veoma bitnih karakteristika barokne muzike (osim onih koje možete naći na netu) je da je to visoko intelektualna i visoko emotivna muzika, ali emocije nisu ličnog nego opšteg karaktera. Šta to znači? Sada kada imamo samo barok, nije lako objasniti i kasnije sa klasicizmom i romantizmom će biti mnogo jasnije, ali, muzika je tako komponovana da se se određena tema razvija i napreduje i ima svoj jasan kraj tokom izvođenja, a da su emocije opšte u smislu da nisu povezane konkretno sa kompozitorom nego na primer, ako je u pitanju tuga, to nije tuga kompozitora za igubljenim detetom, nego univezalna tuga, svačija.

 

----------------------

 

Za sada toliko. Sledeće nedelje ćemo nastaviti sa klasicizmom. Usput ću napraviti neki spisak kompozicija baroka koje bi trebalo poslušati.

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

Изгледа да сам ухаковао Болета телепатски, данас ми је пао на памет док сам слушао неки џезић, у вези са неписањем на руру око музике, и како би било кул да подели знање о класици са нама : ) 

Хвала и од мене!

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

Aha! Mislili ste da sam vas poboravio! Prvo jedan omaleni spisak barokne muzike koju ne bi trebalo propustiti, pa ćemo onda malo teorije i klasicizma.

 

Pre nego što bacim linkove, da vam kažem da baroknih kompozitora (kao i uopšte kompozitora klasične muzike) ima baš, baš puno. Svaki od njih nije možda vrhunski, ali ima bar jedno odlično delo. Ova lista dole je početna tačka kao u svemu čime želite da se bavite. Ono šta bi Vudu hteo da preskoči i odmah da udari u glavu je nemoguće. Da bi se savladalo bilo šta i da biste u tome mogli da budete minimum sjajni poznavalac, ako ne ekspert, potrebne su dve stvari, vreme koje se meri u godinama i neprestano istraživanje teme koja vas interesuje.

 

Dakle, ovo dole je samo početak i za nekog ko nije nikad slušao klasiku i za nekog ko je malo slušao ili malo posvećivao mentalne pažnje. I uopšte nije početak u smislu "odavde moraš da kreneš" nego je dobro krenuti odatle. Ja sam lično, sticajem okolnosti krenuo od Šostakovičeve desete simfonije i prvog klavirskog koncerta Čajkovskog. To su prve dve klasične kompozicije kojima sam se u potpunosti posvetio, laički (mada sam i dalje laik).

 

(komp mi je na opravci, pa će ova lista biti dopunjavana, a i ostali ako imaju šta da doprinesu, ja ću metnuti)

 

 

Tomaso Albinoni

 

 

http://youtu.be/dSNnkL3hs5k

 

 

Heinrich Ignaz Franz Biber

 

 

 

Arcangelo Corelli

 

 

Napomena. "La Folia" je renesansna tema kojom su u baroku bili opsednuti, tako da je to zgodna prilika da upoznate barokne kompozitore. Potražite od Jordi Savall-a izvođenja La Folie.

 

 

Antonio Vivaldi

 

Možda nije u redu što se nisam bavo ovim čovekom, jer je on verovatno najbolji predstavnik baroka. Možda nekom drugom prilikom. Jednostavno od ovog čoveka je se vrhunski i tu nema greške. Evo nekih mojih omiljenih.

 

(ovo je prvi stav samo, ima još dva, srčujte!)

 

(ovo je drugi stav, ukupno ima tri)

 

 

Johann Sebastian Bach

 

http://youtu.be/ipBim-WqNJI

 

Sve što je ikada Bah napisao za solo instrumente je muzička Biblija. Svaki izvođač, bez presedana, je svirao Baha, svira Baha i sviraće Baha do kraja života. Svaki izvođač koji je snimio "ploču" je sigurno snimio i Baha.

 

 

Ovo je misa, protestanstka misa, ko ne voli ne mora da sluša. Ovo je jedno od najboljih dela zapadne duhovne muzike ikada napisanih.

 

 

Bah je za života bio poznatiji kao izvođač na orguljama nego kao kompozitor, kada govorimo o amaterima muzičarima i slušaocima. Iako sam ostavio ovu kompoziciju, potpuno je nerealno je slušati na kompjuteru i bilo kom sistemu. Ako budete imali prilike, u Beogradu se svake godine na vračaru u francuskoj crkvi održava festival orgulja, idite da čujete, orgulje se ne mogu porediti ni sa jednim instrumentom.

 

 

DOPUNA 01

 

Potpuno sam zaboravio na Hendla čiji je jedan od najvećih fanova (isto kao i Vivaldijevih) bio niko drugi do, pogađate, Bah. Hendl je jedan od najznačajnih kompozitora baroka i uz Vivaldija i Baha sigurno najpoznatiji. Ovde ću ostaviti samo njegovo Mesiju, nešto u svakom pogledu vanredno.

 

George Frideric Handel

 

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

Nego, gde smo ono stali?! Ah da, kod početka klasicizma. Ali pre toga, da zaršimo o Bahu.

 

Zašto je taj Bah toliko predrkan da prostite? Niko ne zna! Teorije se kreću od toga da je njegova muzika čista matematika do toga da je njegova muzika misticizam, božanska i da je ljudskom umu nedostupna. Kao i obično, verovatno je istina nede u sredini, dakle balansu. Prvo moramo da postavimo pitanje, šta je to muzika?

 

Moja definicija, mada je više razmišljanje je sledeće:

 

Muzika je jedina umetnost i uopšte ljudska delatnost koja podjednako zastupa racionalno i iracionalno čoveka, odnosno sve ono šta čovek može i ne može da razume, ono šta je on i ono šta je van njega. Muzika je apsolutna jedinstvenost svega što je čovek ikada iz sebe iznedrio, nezavisno od načina porođaja. Stvar je u tome što u muzici postoji orgroman broj pravila i kompozitor pokušava da napravi strukturu ili da sruši pravila i napravi drugu strukturu i to je taj racionalni deo. Ali nijedan kompozitor koji je napravio vanvremensko muzičko delo, ne zna kako je uspeo da stvori tu kompoziciju. Ne zna, jer muzika prevazilazi čoveka, a istovremeno je njegov proizvod.

 

Dosta kenjaže, vratimo se na Baha. Bah je uspeo da prevaziđe sebe, jer muzika to zahteva. Bah je doživeo svoju katarzu i onda se vazneo, a mi smo dobili to šta smo dobili, vrhunac jednog perioda muzike i jedan od vrhunaca ljudskog roda. Bah je imao dvadesetoro dece od kojih je desetoro preživelo, jedno vreme je čak držao časove latinskog, paralelno sa časovima muzike i svakodnevim komponovanjem muzike za potrebe crkve u kojoj je u tom trenutku radio. I pored toga, uspeo je da napiše vrhunska svetovna dela, neprestano visi u biblioteci kao pravi knjiški moljac i svira. Kada mi neko kaže "Nemam vremena", ja se odmah setim Baha.

 

 

Klasicizam

 

Šta ovde imamo? Naravno, Hajdna i Mocarta. Klasicizam je nastao na talasu prosvetiteljstva koje je, pre svega naučnom revolucijom Njutna, potreslo Evropu i talas na kome i dalje (nezavisno od njegovog kvaliteta) i dalje jašemo. Kao i svaka nova generacija i ova je morala da se delimično odrekne prošlosti (baroka) da bi mogla da napreduje. Klasicizam je bio prilično radikalan u tom smislu. Odustalo se od navodne komlikovanosti i kitnjatosti (?) baroka i prešlo na jednostavnost i jasnoću. Posle dugotrajnog slušanja muzike možete bez ikakvih problema da prepoznate iz kog perioda dolazi muzika, čak i ako je nikada niste čuli. To je jedini način kako mogu da vam pojasnim gornju, veoma sumnjivu rečenicu.

 

Muzika je za razliku od ostalih umetnosti samo delimično razumljiva laiku. To znači da ako ne poznajete muzičku teoriju, nikada ikada nećete moći da razumete ceo jedan segment muzičkog dela, a taj deo je jedan od najvažnijih, jer on ne podleže ukusu, jer je praktično nauka.

 

Žozef Hajdn (Joseph Haydn) je otac dve najvažnije muzičke forme u klasici - simfonije i gudačkog kvarteta. Ova dva muzička obilka su suština instrumentalne muzike od klasicizma pa na ovamo. Vi niste ozbiljan kompozitor koji iza sebe nema simfonije i gudačke kvartete (razume se da nije pravilo, malo sam prenaglasio priču). Za Hajdna važi da je bio verovatno jedini muzičar svih vremena koji je bio moralna gromada, odnosno kao čovek, ličnost bez premca. Ne znam koliko je to bitno, ali mislim da jeste, jer daje nadu svakom neafirmisanom umetniku da biti vrhunski umetnik ne znači biti nenormalan. On je takođe "izmislio" muzičku formu sonate koja je i dan danas postoji i nemoguće ju je izbeći (teoriju sonate može guglati da biste shvatili šta ona predstavlja u muzičkom smislu).

 

U vreme kada je Hajdn komponovao nije postojalo samostalno komponovanje, u smislu, sad ću ja da sednem i da napišem muziku, pa će to neko da objavi i izvodi. Postojale su mecene, od kojih su neke bile veoma striktne u svojim zahtevima. Tako je Hajdn proveo ogromnu većinu svog života u jednoj bogatoj plemićkoj porodici i kojoj je živeo i radio. To znači da se kasno "probio", ali isto tako znači da je u muzičkim krugovima bio verovatno najcenjeniji kompozitor svog vremena.

 

http://youtu.be/OYyvpDUBCh0

 

http://youtu.be/ffBK-EYjs90

 

Hajdn je takođe bio poznati učitelj, pa je Mocart za veoma malo bio njegov učenik (bili su veoma dobri prijatelji), a na kratko je bio i Betovenov učitelj. A kad smo kod Mocarta...

 

Volfgang Amadeus Mocart (Wolfgang Amadeus Mozart) je verovatno najbolji primer da Bog postoji (ukoliko ste vernik) ili da je u potpunosti jedinstvena genetika mutacija koja se nikad pre ni posle u istoriji čovečanstva nije desila (ukoliko ste naučnik). Evo danas još jedan pozdrav za Vudsa!!! Mocart nije komponovao kao drugi, normalni ljudi. Kako se komponuje? Ako recimo imate orkestarsku kompoziciju, prvo se napiše kratka kompozicija koja se potom orkestrira. Kako je to radio Mocart? On je samo pisao, sedne i napiše sve, odmah, bez prepravki. Iz njega je kuljalo i zato je, i pored toga što je umro u trideset petoj godini života, jedan od najplodnijih kompozitora ikad. On je u popularnoj kulturi sigurno kompozitor klasične muzike broj jedan. Niko, nikad nije, a mislim da ni neće, biti toliko talentovan. On je klasicizam doveo do vrhunca. Ja inače nisam pristalica šta bi bilo kad bi bilo i ovo je jedini put kada ću reći da ko zna šta bi bilo da je Mocart živeo bar još dvadeset godina. Mocart je dokaz da genije u čoveku ne može da bude uništen ni sa čim osim smrću. Ne postoji apslutno ništa šta je Mocart komponovao, a da nije sam vrh ili iznad.

 

 

Ukoliko imate strpljenja pronađite video ovog koncerta gospodina Horovica u Moskvi 1986. To je jedan od najlegendardnijih snimljenih koncerata svih vremena. Kada vidite kako odrasli muškarci u publici rone suze biće vam jasno kakve su Rusi u stvari sisice, ne, nisam to hteo da kažem, hteo sam da kažem, videćete šta znači vrhunsko izvođenje vrhunske muzike!

 

 

Figarova ženidba, iako opera koju ne volim, na ovom delu uvek umrem od smeha, ne zato što znamo iz crtaća, nego zato što je Figarova ženidba komedija. Pavaroti je, kažu, najbolji snimljeni tenor svih vremena, a vi nađite bolji snimak ako imate. Poenta ovog je Mocartov dijapazon, jer sad ide, šta, pa naravno Rekvijem.

 

 

Mocart je prvi kompozitor klasične muzike ikad koji je živeo bez patronaže i odlično zarađivao. Da nije bio kockar i kurvar verovatno bi doživeo duboku starost. On je u jednom trenutku rekao: "Neće mene da lera neka tamo "gospoda", sve ću da vas pokidam bre". I bi tako. Posle njegove smrti, njegova žena je postala bogata udovica.

 

Mocart je bio veliki obožavalac modernih tehnologija, pa je verovatno jedan od prvih ljudi koji su svirali na forte pianu, preteči današnjeg klavira. Već sam pominjao da tehnologija i u muzici ima karakter napretka, jer ako imate moćniji instrument, možete da komponujete moćniju muziku. I pored toga, čembalo je dominiralo celim klasicizmom.

 

Ne znam da li sam pomenuo da u Beogradu postoji, takođe, i festival čembala, u gradskoj skupštini, svake godine. Ulaz je besplatan, pa morate da dođete malo ranije zbog mesta i ne dišete tokom izvođenja!

 

Poenta pominjanja modernih tehnologija je u tome što su kompozitori kao što je bio Mocart, komponovali za instrumente kojih je tada bilo ukupno tri na celom svetu, što će reći, gledali su u budućnost. Zato danas kad svirate Mocarta na klaviru, on deluje prirodno (a ne kao da je pisan za čembalo) i koristi većinu klavijature. To me podseti.

 

Beč je od klasicizma pa do Prvog svetskog rata bio centar klasične muzike Evrope i sveta. Svi od sredine osamnaestog veka pa na ovamo su određeno vreme proveli u Beču. To je interesanta činjenica, jer to znači da je ondašnje plemstvo imalo sluha! Zato su svi kompozitori hrlili u Beč, Meku muzike, raj.

 

Samo da kratko pomenem da je Mocart u potpunosti bio upoznat sa Bahovim, pre svega, delima za klavir. Nije imao vremena da mu se vrati, jer je mlad umro, ali sigurno bi! Evo nečeg što svi znamo, što znamo nesvesno, što znamo a da ne znamo da je Mocart!

 

 

 

To bi bilo to za danas. Lično bih preporučio sve klavirske sonate od Mocarta. Biće i lista ovih dana. A možda mi i komp vrate. I neka ljubav vlada!!!

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

A Late Quartet

 

lite-quartet-poster-640x619.jpg

 

tematska drama, pa kad već stoji ovaj predivni topik staviću ovde umesto gde bi inače trebalo. jako dobar film koji prevashodno nose voken i simor hofman mada ni ostatak ekipe ne zaostaje puno. obiluje emocijama, i na žalost u određenim momentima se gubi u tome i podseća na špansku seriju, ali ni približno toliko da značajno pokvari generalni utisak koji je svakako pozitivan. odlična gluma, scenografija i, naravno, obilje klasične muzike

Link to comment
Share on other sites

Sejnte, brate, pa što bi te bilo sramota? Svašta. Čoveka treba da bude sramota ako govori da nešto zna, a ne zna, a ne ako zna da ne zna.

 

Sve u svemu, samo mali prikladni uvod u spisak dole (koji neće biti bogzna kakav). U ovoj listi neće biti Betovena iako njegova smrt označava kraj klasicizma, jer je Betoven specijalan! Pre kraj nedelje ću napisati po nešto samo i isključivo o Betovenu i tamo objasniti sve što možda ovde nekome nije jasno. Dopinuo sam mizerno, ali značajno barok. Ok, znači od klasicizma - Betoven, realno, tu nema šta, sve od Mocarta i Hajdna.

 

 

Niccolò Paganini

 

http://youtu.be/_OKPUausH64

 

Ovo je samo 24. kapric, poslednji i treba ih odslušati sve, jer su to jedni od najtežih kompozicija za violinu pre svega u tehničkom smislu. Ispod ide isti ovaj kapiric od Jaše Hajfica, čuvenog violiniste, da biste videli razliku u izvođenju. Jaša Hajfic je sigurno violinista koji je imao najbolju tehniku ikada, ali se meni lično ne dopada jer je svaku kompoziciju svirao što je brže mogao. To je moje mišljenje, ovde je poenta da vidite razliku u izvođenju iste kompozicije od dva vrhunska izvođača.

 

 

Inače, kad smo kod violine, kažu najtežeg instrumenta za savladavanje pored horne, u ovom kapricu postoji tehnika koju svi znamo, picikato, koja se obično radi rukuom u kojoj je inače gudalo, ovde je to obrnuto i užasno je teško za izvođenje. Pogledajte inače koje sve tehnike za sviranje violine postoje, prosto ne biste verovali!

 

 

Luigi Boccherini

 

Evo nešto što ne biste očekivali da je tamo neki Bokerini! Siguran sam da bi svako pomislio da je ovo Mocart. Bokerini je sjajan kompozitor i guglajte malo, dajte svoj maks.

 

 

 

Jeste spisak kratak, ali mnogo onih koji su se rodili u klasicizmu praktično računamo kao romantičare, pa ćemo ih pomenuti posle Betovena.

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

Betoven

 

 

Auh! Ko je sad pa taj Betoven? Znate ono kada ste bili klinci (ili još uvek jeste), pa kao ko je najbolji gitarista, i onda kako vreme odmiče i vi stičete iskustvo i znanje, shvatate kako je to pitanje besmisleno, jer ne postoji najbolji gitarista ili najbolji rok bend ikad, jednostavno tolike su razlike među vrhunskim izvođačima ili kompozitorima da je besmisleno pričati o tome. Čak je veoma teško reći tako nešto i za određeno vremensko razdoblje, na primer, ako se vratimo klasici, ko je najbolji kompozitor baroka, ili klasicizma, pa ako bismo se i na zemlju ograničili opet je besmisleno. Ali kada biste morali da birate, ko bi to bio?

 

Betoven je, bez trunke razmišljanja i neophodnosti izbora, najveći kompozitor klasične muzike svih vremena! Eto, rekao sam, pa nek mi se sudi!

 

Betoven je vrlo brzo postao poznat po svojoj virtuoznosti na klaviru. Kao niko do tada on je praktično lomio klavir, uništavao je taj krhki instrument. U Beču su organizovana takmičenja među pijanistima. Betoven ih je sve oduvao i već sa dvadeset dve godine palio i žario Bečom. Ljudi su valjda voleli taj njegov rokerski duh, šta li.

 

Vratimo se prvo u njegovo detinjstvo. Njegov otac je bio zao čovek i prosto ne želim da pričam o tome, ko želi ima dosta toga na netu. Ono šta je važno je da je Betovenov otac uspeo brzo da shvati da ga je sin prevazišao u svemu i da ovaj nema čemu više da ga nauči i to je bilo najbolje što je otac za malog Betovena uradio, poslao ga kod čoveka koji će mu pokazati Baha. Od tada u Betovenovom životu postoje Bah, Mocart i Hajdn. Realno, sasvim dovoljno. To su bili njegovi bogovi, što znači da moraju biti i naši!!!

 

Da bi se kao kompozitor probio morao je da uradi nešto kolosalno i onda je odlučio da napiše, eto, ni manje ni više nego šest gudačkih kvarteta. Dva od ta tri su bila veliki omaži Mocartovim i Hajdnovim kvartetima. Od samog početka, iako to na prvi pogled/slušanje nije jasno, Betoven je već menjao tradiciju, ubacivao u kompozicije ono šta do tada nije rađeno i uopšte inovirao kompoziciju neprestano. Ipak je on bio i mudar, nije smeo da bude preterano avangardan, morao je da zaradi za hleb, tako da je prvih šest kvarteta napisano u stilu klasicizma. Da li?

 

Klasična, Hajdnova, forma kvarteta je u četiri stava. Prvi stav je u formi sonate, drugi je lagan, treći je neka okretna igra (najčešće Manuet ili Trio), i poslednji stav je isto u formi ronda ili sonata ronda. Pominjao sam sonatu, ove ostale forme nisam. Suština svih formi je kako se u njima razvija glavna tema ili odnos glavnih tema, kako se taj odnos razvija, kako kulminira i kako se završava. Dakle, te forme su na neki način kao priče, muzičke priče! Slušalac je navikao na te forme intuitivno, zna šta da očekuje. E sad, kako se muzika razvijala, svaki novi pravac je za sobom donosio inovacije koje nisu prijale tadašnjem uvu (kao što je i dan danas slučaj). Betoven ih (slušaoce) tokom svog života bacao u frasove, iritirao, nisu ga razumeli, mrzeli su ga, ali su ga uvek, na kraju obožavali. Betoven je u svojem šestom kvartetu odmah ubacio još jedan stav, između trećeg i četvrtog, potpuno ličan, depresivan i opterećujuć, pod nazivom La Melanconia. String Quartet No. 6 in B-flat major Op. 18 iz 1800. godine.

 

 

A ako hoćete odmah melanholiju kresnite donji link:

 

http://youtu.be/2h7jnUhmlhs?t=15m36s

 

 

Betoven se odmah probio! Bio je hit, svi su ga želeli, svi su ga voleli. Odmah je stekao mecene koje niko do tada nikad nije imao (a bogme ni posle), ljude koji su prepoznali genija, zasipali ga novcem i davali mu potpuno određene ruke u komponovanju. Betoven je to iskoristio maksimalno i kako bi vi danas mladi voleli da kažete pišao svima u oči!

 

E sad, malo lične težine (imao ih je on mnogo i u te detalje neću ulaziti, ali je ovaj detalj mnogo važan). Betoven je vrlo rano, negde u dvadeset šestoj godini, primetio da nešto nije u redu sa njegovim sluhom. 1815. godine on, Betoven, je postao i zvanično apsolutno gluv. Ne znam da li neko može da zamisli da nema čulo sluha, ali da onaj ko živi od komponovanja, čuj živi od, on je komponovanje, izgubi sluh, siguran sam da je to nemoguće zamisliti. Jezivo. Ovo kažem jer će ubrzo posle svog prvog uspeha, Betoven upasti u depresiju. 1802. se uzima kao kraj Betovenove rane faze komponovanja.

 

 

Svet u kome Betoven živi

 

Betoven živi u vremenu u čijim direktnim posledicama mi danas živimo. Da li je dovoljno da kažem Francuska revolucija? Početak industrijske revolucije? Kako li to utiče sve na mladog čoveka? Ne znam, verovatno sto puta jače nego na nas internet. Pre svega Francuska revolucija je dovela do fundamentalnih promena u društvu. Izdiže se građanska klasa, plemstvo je u opadanju. To je na ličnom planu Betovenu mnogo značilo jer je on bio iz građanske porodice. Ljudi se osećaju slobodnije i imaju osećaj da mnogo toga zavisi lično od njih. Napoleon donosi zakone i drži takve govore da su svi ljudi zaneseni njim i onime šta on radi. Mladi Betoven je fasciniran. Kada Napoleon odluči da pregazi Evropu, njegova fascinacija više nije koncentrisana na jednog čoveka, ali je i dalje (i do kraja života) pod utiskom čoveka-heroja.

 

 

Betoven, srednji period

 

Ako je do ovog trenutka Betoven bio pod uticajem klasicizma (Mocarta i Hajdna), ovde dolazi do prekida. Naravno, nije to sad razlika kao između, ne znam, šlagera i tehno muzike, pošto neke klasicizam i dan danas ima svoj uticaj, jednostavno, Betovenu nije dovoljan klasicizam, on mora da izmisli nešto novo, nešto divlje. I šta će da uradi, ništa drugo do Eroike, svoje treće simfonije.

 

Opus 55: Symphony No. 3 in E-flat major ("Eroica") (composed 1803/04, premièred 1805)

 

(ovo je samo prvi stav, s desne strane, u youtube-u, imate ostale)

 

 

Ovde ćemo da stanemo ove nedelje. Da, da, bol i patnja. Napraviću ovih dana listu iz ova dva perioda Betovenovog života, a do tada i ovo je baš dosta za slušanje. Samo dve kompozicije? Ne, nije samo!

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

Čekam da vidim da li će neko da se javi, nema zainteresovanih, isto kao i na onoj nauci! Ovde bar Vuds, tako da za tebe Vudi, samo za tebe, ide drugi deo o Betovenu.

 

Betoven - srednji period nastavak

 

Zašto je treća simfonija tako važna iako to možda niste skapirali posle hiljaditog slušanja? Pre svega jedna opšta napomena. Danas kada posle 200 godina slušamo Betovena najverovatnije nas ništa neće iznenaditi. To nije bio slučaj sa slušaocima tog vremena. Za njih je Betoven bio šokantan u svakom pogledu. Klasicizam je bio period koji je trebalo da oslobodi duh od jedne muzičke ideologije a ispostavilo se da je sam bio verovatno najrigidniji od svih muzičkih tekovina. Koga interesuje nešto više na temu smene važećih ideologija neka čitne Maksa Vebera.

 

Betoven je trećom simfonijom praktično svojeručno napravio muzički pravac u istoriji poznatiji kao Romantizam. Uveo je heroja u muziku, uveo je lični doživljaj i raskrstio sa hladnoćom i nepromenljivošću Klasicizma! Heroj je razume se on sam, Betoven i u svim njegovim delima u kojima postoji violončelo to je on. Šta znači heroj? To pitanje prevazilazi okvire ovih mojih izlaganja. Mogu da vam preporučim sedam predavanja Džozefa Kembela (Joseph Campbell and the Power of Myth (PBS 1988 Bill Moyers)). Najkraće moguće rečeno heroj je neko ko u svojim avanturama prolazi kroz razne faze razvoja svoje ličnosti da bi na kraju triumfalno iz njih izašao kao pobednik i nova, bolja osoba. To je Betoven, to je romantizam, odgovor na prethodni sirovi racio klasicizma. Što se ličnog doživaljaja tiče to ne znači da svoj lični doživaljaj kompozitori pre Betovena nisu unosili u svoje kompozicije, svakako jesu, ali ovo je drugi nivo, ovde nema suzdržavanja i težnje ka idealu ili ulepšavanju stvarnosti. Ovde izbijaju emocije onakve kakve su u realnom životu, možda onakve kakve ni ne smemo pred drugima da ispoljimo. Betoven vas može dići (!) u nebesa i spustiti u najniže dubine pakla, jer za njega krugovi ne postoje!

 

Srednji period je najproduktivniji period Betovenov. Sabio je što biste vi mladi rekli. Suštinski on traje do 1812. iako se računa do 1815. Međutim, on će upasti u treću po redu krizu u svom životu posle 1812. i neće iz nje izaći sve do 1820. Ono šta je uradio do 1815. je, kako je to glupo reći za Betovena čoveka koji je isto što i muzika (!), je još jedan dokaz apsurda ljudskog postojanja. On je u tim godina proizveo najgoru muziku za svog života i zaradio više nego što je zaradio kada se uzme sve ostalo zajedno! Ali da se vratimo na muziku.

 

Kada je publika na premijeri pete simfonije čula TA NA NA NA, TA NA NA NA, nije bila samo u šoku od jezivo teškog muzičkog programa te večeri (sve sam Betoven), nije bila oduzeta od zime u sali, oni nisu mogli da shvate da je tih nekoliko nota cela tema simfonije i kako neko uopšte može da započne presvetlo delo simfonije jednom takvom agresivnošću i brutalnošću. Ovu temu svi sigurno znate, to vam je u genetskom kodu i verovatno da vas ništa ne može iznenaditi, ali tada, ohoho, tada je to bila druga priča. Osim toga verovatno nikada pre i kasnije nije postojao kompozitor koji je: a) komponovao ovako jednostavne na "oko" trivijalne teme, b) od ovakve teme mogao da stvori ono šta je Betoven stvorio. Mnogi su mu zamerali na tome kako ga mrzi da pravi pršteće/lirske teme, ali kada budete dovoljno slušali Betovena postaće vam jasno da lenjost nije njegov manir, već da je jednostavnost teme njegov stil! Kako ono kažu, istina je prosta (ili tako nešto).

 

Betoven je često komponovao jednu za drugom ili istovremeno dve kompozicije koje su dijametralno suprotne jedna drugoj pre svega po osećanjima koja iz njih izviru. Tako možete da uporedite na primer petu i šestu simfoniju. Takođe, sva njegova dela u određenim periodima su povezana jedna sa drugim, tako se simfonije (kao temelj njegovog vaskrsenja) provlače kroz sve ostalo a pre svega kroz klavirske sonate i gudačke kvartete.

 

Peta simfonija

 

Violinski koncert

http://youtu.be/B1QMwqDlDLA

 

Kažu jedan od top tri violinska koncerta svih vremena (uz Bramsov i Mendelsonov) i istovremeno jedan od najtežih. Obratite pažnju na izvođača, Džošua Bel, sjajan izvođač, a srčujte net za njegov eksperiment koji je napravio u Washington DC metrou.

 

Mesečeva sonata

 

Slušajte ovo stalno, nemojte da mislite da zato što je prvi stav na svim kompulacijama klasične muzike da je to previše popularno za vas. Hipsteri su sise.

 

Siguran sam da se nikada niste zapitali šta znači reč "amater". Danas ta reč u žargonu znači isto što i laik ili neznalica a suštinski je suprotnost pojmu profesionalac, to jest onaj koji radi nešto što mu ne donosi novac. "Amater" znači "ljubitelj nečeg" i do Betovena nije postojao profesionalni asambl. Već sam to pominjao, ali da kažem još jednom, plemstvo je u svom planu i programu imalo učenje instrumenata i iako se retko kad rađao neki vrhunski izvođač oni su, pošto su imali novca, zapošljavali ljude za svoje lične potrebe da sviraju. Ti ljudi su isto bili amateri. Muzika do Betovena nije bila preterano zahtevna. Predanost izvođenju kakvu danas poznajemo tada nije postojala. Razume se da su postojali vanredni izvođači kao što su Mocart i Betoven (među kompozitorima, ali i samo izvođači), ali su oni uglavnom bili solisti za klavir i violinu. Bendovi nisu postojali u pravom smislu te reči, a kamoli orkestri.

 

E pa dragi moji, kada je Betoven došao do svog omiljenog violiniste sa kojim je sarađivao kada su izvođenja nejgovih novih kvarteta bila u pitanju (taj asambl je naravno okupio Razumovski po kome su prva tri kvarteta srednjeg perioda i dobili imena) sa svojia nova tri kvarteta, violinista (kome ne mogu da se setim imena) je mislio da se Betoven šali pošto je na prvi pogled kompozicija delovala trivijalno (iz perspektive onog vremena). Onda je počeo da svira i shvatio da se Betoven ipak nije šalio. A kako? Tako što je bilo mnogo teško. Kada je to rekao Betovenu, ovaj mu je odgovorio: "Misliš ti da mene zabole kurac za tvoj bedni skil kada meni muza govori šta da bacim na papir?!?". Da, to je bio Betoven 101, drkoš, moron, društveni idiot, čovek ispred svog vremena, genije, heroj i verovatno polu-bog. Od tog trenutka Razumovski kvartet postaje prvi (ili jedan od prvih) profesionalnih kvarteta ikada koji se upravo proslavio izvođenjem Betovenovih kvarteta. Ljudi obišli ceo svet. Malo li je za bivše amatere!!!

 

Betoven je osim svih gore navedenih stvari uticao na to da se svim instrumentima u orkestru posveti dužno poštovanje. To niko pre njega nije uradio tako obimno i značajno. Pitajte na primer timpaniste i kontrabasiste zbog čega uopšte znamo da postoje. Da li uopšte znate da vam je orkestar dobar onoliko koliko je dobar timpanista? Mislite o tome. Takođe, neke od tehnika sviranja, kao što je picikato, Betoven je izveo u prvi plan, dao im značaj koje do tada nikad nisu imali. Eh, eh.

 

Gudački kvartet Op.59, No.3 "Razumovski"

 

 

Pre nego što pređemo na Pozni period, mislim da je realno zapitati se sledeće - da li je Betoven vrhunac klasične muzike? Kako stvari stoje, deluje da je od Betovena krenuo pad, ali uvek moramo da budemo optimisti i nadamo se da će se roditi neko takav ponovo, neko ko će produžiti životni vek proizvoda.

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

@bolkonski

betoven je izmislio "less is more"

 

 

svaka čast na topiku

 

 

 ja bih samo da napomenem da neizmerno uživam u topiku, a i napravio sam listu okačenih stvari na tjubu koja se zove boletova seksi violina (tru stori)

 

Evo ti jedan moderan string kvartet, rade razne obrade, ali onda tek provališ koliko su genijalne neke pesme koje sa drugim instrumentima zvuče sirovo

 

http://www.youtube.com/watch?v=6oE7nHHlspk

Edited by majebeni-marko
  • Downvote (-1) 1

Nije bitno da je velik, bitno je da je lep...
Link to comment
Share on other sites

Podigli ste mi moral, pa sam odlučio da završavamo sa ovim Betovenom!

 

 

Betoven - pozni period

 

Senka Betovena je ogromna, jezivo velika i nažalost ili na sreću kompozitora posle njega, bolje je biti u njoj jer život van nje ne postoji. Zapamtite to, jer ne postoji kompozitor u poslednjih 200 godina koji nije pokušao da pobegne od te senke.

 

Pre nego što pređemo na pozni period jednu važnu kompoziciju sam ostavio kao izlaz iz tog perioda i na neki način njegov uvod. U pitanju je jedina opera koju je Betoven napisao - Fidelio. Kada Betoven hoće nešto da komponuje, nije važno šta je to, ono šta znate sigurno je da će biti vrhunski, nenadmašno, vanserijski i genijalno. Međutim, ovde je to sekundardno u odnosu na to šta je opera "uradila" Betovenu kada je u pitanju komponovanje. Ona ga je na neki način obuzela. Već sam na početku ovog topika rekao koliko je opera važna. Za Betovenov pozni period ona je veoma, veoma važna. Za njegov pozni period su najvažnije dve stvari - Bah i opera. Bah zato što je i Betoven želeo da se vaznese kroz svoju muziku. Opera jer ga je ona primorala da razbije sve dotadašnje okvire muzičkog razmišljanja.

 

Opera Fidelio

 

Betoven je bio čovek koji je bolovao od mnogih bolesti, što fizičkih, što psihičkih. Sve to je uspeo da objedini 1815. godine kada je u svom najvećem ludilu ikada odlučio da posle smrti svog brata postane jedni (JEDINI) staratelj svog sestrića pored žive majke. Ta priča je jeziva na mnogo nivoa i prosto bi bilo nemoguće da je ispišem celu. Obzirom da je bio jedna od najpoznatijih ličnosti u Evropi i da je znao ljude na pozicijama faktički je isilovao sud i uspeo da postane staratelj svog sestrića. Žena njegovog brata, znatno siromašnija i bez ikakvih veza se borila, borila i na kratko izborila da joj se starateljstvo vrati, međutim Betoven je nastavio da poteže veze i na kraju je Karl (sestrić) "pripao" njemu. Jasno je da momak nije imao nikakve šanse da ostane normalan, ali ko ga šiša, ovde pričamo o geniju! Sve to je trajalo pet godina u kom periodu Betoven nije praktično napisao ništa od značaja.

 

Desilo se nešto što verujem psihijatrija i ljudska psihologija ne bi priznale ni da im suverenitet (!) zavisi od toga - Betoven je uspeo da prevaziđe sva svoja ludila (jedno je na primer bilo da je on plemićkog porekla, tj. da njegov otac nije njegov pravi otac) i da iz njih izađe nikad jaći! Isus Hristos se jednom vazneo, a Betoven tri puta! O čemu mi ovde pričamo. Prosto je i mene zahvatilo ludilo i ne mogu da izdržim da ne pišem ovakve stvari, jer je Betoven zaista prihvatio da je živeo u umišljenom svetu koji je sam stvorio. Koliko je ljudi to uradilo?

 

Sve u svemu, ovi periodi o kojima se priča, rani, srednji i pozni, ne predstavljaju Betovenovo sazrevanje, već predstavljaju muzičke kvantne skokove, revolucije i to samo u jednom čoveku. Dok se u prva dva perioda još i držao klasicizma, u poznom je shvatio da ga klasicizam suviše ograničava. Ovde mi je opet teško da objasnim to prostim jezikom, jednostavno Betoven je seo i napravio novu muzičku teoriju. Da ponovim, on je u tom trenutku bio apsolutno i u potpunosti gluv.

 

Sve je počelo od sonate za klavir broj 29, poznatije kao "Hammerklavier" na koju je u potpunosti uticao Bah sa svojim "Dobro temerovanim klavirom", setom kompozicija za klavir koje je Betoven, razume se, znao napamet još od svog ranog detinjstva. Kao što rekoh, Bah je osnova, kao bluz. Prvo, ovo je najduža kompozicija za klavir koju je Betoven napisao, drugo, u potpunosti je razbio formu koja je do tada postojala, jer je umiksao forme fuge i sonate! To možda ne zvuči šokantno sada, ali, i o ovome sam već dosta pričao, ne samo u to vreme nego i sada da biste uopšte komponovali fugu a da ona ima nekog značaja onda morate da budete makar na nivou Baha (niko nije na njegovom nivou) i/ili da imate muda od čelika. Betoven je postao opčinjen fugom i verovatno se pitao "Šta su se izložili ovi u 'klasicizmu' da je fuga passe kad je fuga crno!" Jasno je da ko god je opčinjen fugom to je samo odraz posledice opčinjenosti Bahom. Ne kaže se džabe "Bahova je fuga pregolema". Ovo je jedna od najzahtevnijih i najtežih kompozicija za solo klavir ikada napisanih.

 

Hammerklavier

 

Paralelno sa klavirom Betoven radi na devetoj simfoniji, misi Solemnis i prvom od poznih gudački kvarteta. Kao što sam gore rekao, kod Betovena je sve povezano i tako su i ove četiri kompozicije. Ovo vam kažem bez ulaženja u analizu, pa mi verujete.

 

Pre nego što pređemo na suštinu klasične muzike mali intermeco od sat ipo kvalitetnog programa provedimo uz misu Solemnis.

 

Missa Solemnis

http://youtu.be/63sKnm-WJPE

 

E sad ono zbog čega smo svi ovde. Ukoliko verujemo u teoriju velikog praska, koliko je meni poznato, u ljudskoj civilizaciji se desio samo jedan ekvivalent a to je deveta Betovenova simfonija. Pri čemu postoji jedna fundamentalna razlika. Mi tačno znamo šta se dešavalo pre te simfonije a ne znamo da li se nešto dešavalo pre velikog praska. Ono šta je isto, to je da se posle oba ova događaja rodio (novi) univerzum. Celu klasičnu muziku od njenog postanka možete da dovedete do jedne tačke u vremenu, to je do 1824. godine kada se desilo premijerno izvođenje devete simfonije. Isto tako, od tog trenutka iz te tačke je izašla sva klasična muzika do danas i ta tačka je jedini put kojim možete da se vratite u prošlost. Usko grlo što bi mladi rekli.

 

Danas to možda ne deluje tako. Oda radosti je toliko urezana u naš mozak, toliko puta je njome manipulisano da devetu simfoniju uzimamo zdravo za gotovo, baš kao i disanje. Betoven je poslednji put dirigovao na premijeri devete simfonije. Bio je u zanosu i ne zaboravite potpuno gluv. Poučeni prethodnim iskustvima sa gluvim Betovenom orkestru je bilo naređeno da ga ignoriše i posmatra samo "rezervnog" dirigenta. Kada se simfonija završila publika je bila van sebe, u ekstazi, svi su bili na nogama i urlali, bili su ponovo rođeni, svet se ponovo rodio, muzika se ponovo rodila. Betoven nije toga bio svestan sve dok mu solistkinja, sopran, nije prišla i okrenula ga ka publici. Mora biti da je bio u šoku dok je gledao razularenu publiku kako se batrga u njegovim okovima. Posle ovog događaja Betoven ne samo da više nije dirigovao, nego se u potpunosti povukao od javnosti i radio je neprekidno do smrti gotovo isključivo na gudačkim kvartetima.

 

Zašto je deveta simfonija toliko bitna? Sve što je do tada postojalo kao konvencija je u potpunosti razbijeno. Nikada ranije delo koje je isključivo instrumentalno nije prestalo to da bude. Betoven je ceo notni zapis obeležio znakovima kao da je opera u pitanju. To možda zvuči trivijalno, ali je daleko od toga iz perspektive muzičke teorije, pre svega zbog načina na koji treba da se delo odsvira. Ali ono šta je fundamentalna promena je poruka koju je Betoven poslao u budućnost a ona glasi - ne postoje pravila; ili kako bi mladi to danas rekli - samo da je lateralno. Sada kada razmišljamo o tome deluje u potpunosti trivijalno. Kada imamo taj osećaj da je nešto trivijalno da bismo se i mi toga setili samo da smo bili tada tu odmah znamo dve stvari:

1. Da je istina trivijalna.

2. Da nas je sopstveni egoizam toliko obhrvao da se gušimo u sopstvenim budalaštinama.

 

Od 1824. pa do 1827. kada je umro, Betoven je komponovao gudačke kvartete. Za mene lično poslednjih pet kvarteta i velika fuga predstavljaju remek delo muzike i svega dobrog što je čovek ikada napravio. Imam utisak da je Betoven čovek umro sa devetom simfonijom i ostao je samo božanski duh koji ga je održavao toliko dugo da napiše ovih pet kvarteta. Iako je bio hipohondar par ekselans na osnovu njegovog atipičnog ponašanja izgleda kao da se u potpunosti predao komponovanju. Radio je neprekidno, izlazio je iz kuće samo da se prošeta i gotovo se ni sa kim nije viđao. Poslednji trzaji tela i potpuna katarza duše.

 

Gudački kvartet 13, op. 130

 

Originalno ovaj kvartet je imao drugačiji poslednji stav, odnosno veličanstvenu veliku fugu. Verovatno jedan jedini put u životu, na opšte iznenađnje svih prisutnih, Betoven je na nagovor prijatelja i izdavača odlučio da promeni poslednji stav jer je bio i suviše van svog vremena, težak i dugačak. Strukturno gledano on je u potpunosti odgovarao svemu šta mu je prethodilo, ali Betoven je popustio i to je ono šta smo dobili. Danas se veoma često poslednji stav menja svojim originalom velikom fugom. Peti (pretposlednji) stav je poslat u svemir kao poslednja kompozicija na zlatnom disku.

 

Große Fuge Op. 133

 

Postoji jedan ogroman problem sa Betovenovim kvartetima a naročito poznim. To je onaj momenat koji mi laici uopšte ne posmatramo a to je težina izvođenja. Za nas to deluje jednostavno, jer mi od izvođača očekujemo da on sabije. Realnost je takva da su Betovenovi gudački kvarteti jedna od najtežih ako ne i najteža kamerna muzika za izvođenje. Ima puno razloga, ali evo samo nekih i takav spoj je skoro nemoguće naći - dužina, tehnička zahtevnosti svakog pojedinačnog izvođača a zatim i sinhronizacija celog kvarteta i na kraju emotivno-psihološko-mentalna težina samog dela. Ljudi pucaju na ovome i veliki broj muzičara izbegava da svira ove kvartete.

 

Outro

 

Romantizam koji je usledio posle Klasicizma a rani Romantizam se dešava uporedo sa Betovenom. Romantizam je jedan od najpoznatijih perioda klasične muzike. On je izrodio najveći broj kompozitora koje danas poznajemo, koji su i dan danas popularni i sigurno najčešće izvođeni. Ako želimo da pogledamo istni u oči onda moramo da zaključimo da je Romantizam suštinski reakcija na Betovena kao (uspešna!) reakcija tela na vakcinu, dobili ste bolest koju ćete zauvek nosti sa sobom tako što ste stvorili antitela. Romantizam je jedna velika borba sa Betovenom, borba koja je u svojoj suštini apsurdna (jer ne možete da se borite protiv svog bića) a koja je donela produženi život klasičnoj muzici. Ne mislim da je klasična muzika mrtva, ali definitvno je u padu poslednih stotinak godina. Uopšte, umetnost je u padu poslednjih stotinak godina, ali to je neka druga tema.

 

Betoven je i dan danas moderan, ispostavilo se da iz njega nije izvirala samo ljudska beda kada je jednom od izvođača na komentar kako ovaj ne razume njegovo delo otprilike rekao: "Ono šta ja komponujem komponujem za buduće generacije, ne očekujem da tvoje jadno dupe uopšte nešto može da razume". Za mene lično je najveća misterija oko Betovena kako je uopšte postojalo toliko ljudi koji su ga obožavali iako nisu (čast izuzecima) razumeli njegova dela. Na njegovoj sahrani je bilo 20000 ljudi, dvadeset hiljada na sahrani čoveku koji skoro da nije imao nijednog prijatelja. Jedini odgovor kojim sam delimično mogao da se samozadovoljim je da je Betoven kroz svoju muziku bio mnogima nešto najbliže bogu što su ikada doživeli.

 

Teško je slušati Betovena i nikako ne preporučujem da od njega počnete. Ono šta preporučujem je umereno i konstatno slušanje Betovena a najbolje u celoj priči je što možete da slušate bilo šta i nećete pogrešiti.

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Dragi moji nezainteresovani prijatelji, braćo i kumovi, volim vas i zato, pre nego što krenemo na romantizam moramo da još jednom poslušamo Betovenove tzv. Dijabeli varijacije za klavir. Posle Bahovih Goldberških varijacija, ovo je verovatno najznačanije delo za klavir ikada napisano. Dijabeli je inače komponovao kratki valcer i od mnogih poznatih kompozitora svog vremena tražio da urade jednu varijaciju na njegovu temu. Razume se, Betoven je morao da napiše 33 da bi objasnio neke stvari. Vidite, ne znam da li sam dovoljan broj puta to napomenuo, Betoven je bio predrkan lik.

 

Diabelli variations

http://youtu.be/Hni6k-yQZ1w

 

 

Klavir

 

Već sam nešto pričao o klaviru, ali ću sada nešto malo detaljnije. Klavir je od Romnatizma postao najvažniji solo instrument od svih instrumenata klasične muzike. Neki možda to ne bi hteli sebi da priznaju, ali treba pogledati i objektivne razloge za to. Osnovni razlog je što sa sedam oktava klavir, kao nijedan drugi instrument, može da zameni ceo orkestar. To znači da je klavir instrument koji daje najveće mogućnosti za komponovanje.

 

Kao što svi znamo ono šta mi danas u Srbiji zovemo kolokvijalno klavir je instrument nastao od čembala ili kako se to na engleskom kaže - harpsichord. Detaljno overite viki, ali je suština u tome ono šta iz te reči sledi, što je trivijalno i kada bi se svako dovoljno zamislio i sam bi shvatio da je čembalo zapravo položena harfa (harp) na koju je nameštena klavijatura! Genijalno ako mene pitate. Svi isto tako znamo da je čembalo bilo malo, relativno slabog zvuka, da su žice bile okidane (ne udarane) i da je to osnovni razlog: a) slabog zvuka, b) nemogućnosti da ton bude jači ili slabiji. Osim toga najvažnije je to što je ram u kome su stajale žice bio drven, što dalje znači da je bio slab a to znači da nije mogao u njega da se stavi veliki broj žica a što je najvažnije žice su morale da budu tanke. Kada vidite kolika je klavijatura čembala jasno je da su srednji i relativno niski tonovi dominirali.

 

Međutim, ono šta je najbitnije za nas slušaoce da skapiramo je kako jedan kompozitor razmišlja. Ok, to ne možemo nikada da skapiramo, ali ako neko odraste na jednoj vrsti instrumenta veoma mu je teško da o tom instrumentu razmišlja lateralno (!), odnosno pisaće muziku za instrument onako kako taj instrument svira. Moderan klavir je počeo svoj razvoj još za Bahovog života i on prema njemu nije imao visoko mišljenje što je sasvim logično jer je zvuk tih prvih klavira bio jeziv. Mocart kao pravi omladinac je prepoznao moć klavira i ložio se, ali on je bio u treningu za čembalo. Kad kažem u treningu mislim na to da nije odrastao na klaviru i samim tim njegov mozak (koji je bio najvanredniji mozak verovatno svih vremena u svim sferama ljudskog postojanja) nije percipirao klavir kao nov instrument ni u smislu načina sviranja ni u smislu mogućnosti za komponovanje koje klavir nudi. Betoven je prvi koji je provalio mogućnosti klavira i koji je svoju tehniku prilagodio i u skladu sa tim komponovao muziku ispred svog vremena, ali do Šopena i još više Lista, klavir em nije dobio svoj današnji oblik, em nije sviran tehnički ni približno kao danas. Fora je jednostavna, do sredine 19. veka čembalo je još uvek bilo in i svi su bili učeni na njemu i kada su svirali klavir pristupali su izvođenju kao da je ispred njih čembalo, ali ne i List. List je jebao keve, ali o tom potom.

 

Dakle, fora je u tome da ne posmatrate klavir kao čembalo nego kao klavir. U svakom slučaju ti početni klaviri su bili kerov kurac dok 1831. ako se ne varam jedan momak nije izlio metalni ram na koji može da se nakači šta oćete. I posle toga, trebalo je još mnogo vremena da bi se dobio današnji zvuk, ali od tad to je praktično to. Sve ovo sam napisao iz dva razloga, prvi, kada slušate klavirsku muziku (gde god taj klavir bio, koncert, solo, kamerna muzika) ona se od romantizma pa na ovamo fundamentalno razliku je od one pre toga. Drugi razlog sledi.

 

 

Komponovanje

 

O komponovanju ne znam ništa i kako neko pretoči u note svoju misao/osećanje/štagod je za mene najveća misterija života. Međutim, ono šta je važno za nas kao laike je sledeće. U najvećem broju slučajeva kada se piše kompozicija za orkestar ona se prvo napiše za klavir a zatim se orkestrira, odnosno, svakom instrumentu u orkestru se dodeljuje njegova "muzika". Postoje kompozitori koji nisu imali potrebe za tim, kao na primer Mocart, koji je čuo sve i čuo je odmah. Ima i onih koji su to radili kada su smatrali da je neophodno, kao na primer Maler.

 

U muzici se tokom godina stvorila i formalna škola muzike, muzičko obrazovanje na najvišem nivou koje je najbolje ispoljeno u nemačkoj školi muzike koja, kao i sve što nemci naprave, ima svoja rigidna pravila i koja daje opšte i dubinsko poznavanje komponovanja, izvođenja i dirigovanja. Ta škola muzike je i dan danas na svakom konzervatorijumu i fakultetu. Gotovo svi kompozitori su njeni učenici. Iako postoje kompozitori bez formalnog muzičkog obrazovanja u poslednjih 200 godina, oni su to znanje morali kad tad da nadomeste, na ovaj ili onaj način kako bi napredovali i doživeli svoj maksimum i muzičku zrelost. Ovo je nešto što važi za sve čime se čovek bavi i jedan je od ključnih razloga zašto je formalno obrazovanje neophodno. Govorim o ljudima koji su sam vrh civilizacije u bilo kojoj njenoj sferi. Takođe, iako formalno obrazovanje znači fakultetsko/školsko obrazovanje, ne mislim na to neophodno, nego mislim na metodologiju sticanja znanja a ne na instituciju u kojoj se zanje stiče.

 

Osim ovog gore ne mogu ništa više da vam kažem, jedino da je orkestarska muzika, muzika koja zahteva ozbiljnu produkciju kao što je simfonijska muzika ili opera, muzika koju kompozitori pišu da bi se proslavili, da bi mase znale za njih, da bi ih ljudi iz struke primetili. Jedini razlog što je to tako je što solo i kamerna muzika (vokalna i instrumentalna) ne može da podnese velike prostorije (osim ako nije klavir ili orgulje) a samim tim ni veliki broj ljudi. S druge strane to znači da je najčešće, ne uvek, ali skoro uvek, kamerna muzika (naročito gudački kvarteti) muzika koju kompozitor piše za svoju dušu. Zašto je to važno? Važno je jer u najvećem broju slučajeva mi, slišaoci, volimo da slušamo ceo orkestar, što je u potpunosti legitimno, ali ako se samo na to koncentrišemo gubimo potencijalno mnogo od kompozitorove suštine. Svi kompozitori (izuzev Malera) su pisali gudačke kvartete, a svi bez izuzetka pesme (pesme su isto što i danas smatramo pesmom, imamo pevača koga prate instrument ili instrumenti).

 

 

Romantizam - najava

 

Kada bi vas neko pitao da nabrojite sve kompozitore klasične muzike koje znate, siguran sam 99,7% da bi najveći broj njih bio iz perioda Romantizma. Iako je Betoven bio živ i praktično svojeručno stvorio Romantizam u muzici, računamo da je Romantizam počeo od Betovenove smrti 1827. i završio se Malerovom smrti 1910. Naravno, romantizam je krenuo i ranije a kao najvažnijeg predstavnika ranog romantizma možemo da istaknemo Franca Šuberta. A svi znamo šta je Šubert tražio da mu se odsvira na samrtnom odru? Pet dana pred svoju smrt dok je ležao u krevetu i ujedno poslednju muziku koju će čuti bio je Betovenov gudački kvartet broj 14, opus 130. U rane romantičare možemo da smestimo i Feliksa Mendelsona i Roberta Šumana. Zatim slede: Franc List, Frederik Šopen, Johanes Brams, Hektor Berlioz, Pjotr Ilič Čajkovski, Rihard Vagner i Gustav Maler. I to je samo jako mali broj najpoznatijih mogućih imena i sigurno sam nekog zaboravio.

 

Romantizam se javio kao posledica mnogih stvari, ali pre svega kao posledica industrijske revolucije, francuske revolucije i kao kontra prosvetiteljstvu. Dakle, ekonomski bum, ljudska prava i srednja klasa i filozofija koja je u prvi plan stavljala racio i odbijala religiju. Muzika je, razume se, pratila taj trend i najviše otpora pružila Klasicizmu. Ono šta je romantizam doneo je subjektivno, prirodu, ličnu emociju, nacionalizam u muzici (što znači folklor), mitologiju, povratak u srednji vek, visoka osećanja i možda najvažnije izrazitu individualnost.

 

Samo jedna mala napomena. U Romantizmu (uopšte ne znam da li se na srpskom ovi periodi pišu velikim slovom) dolazi do jednog rascepa u posmatranju muzike. Dobijalmo tzv. programsku muziku. Reč je o tome da su se kompozitori podelili u dve grupe, klasičari i modernisti (tako sam ih ja nazvao). Klasičari smatraju da sadržaj mora da prati formu (muzičku formu), dok modernisti kažu da forma mora da prati sadržaj. Modernisti žele da spoje umetnosti pre svega književnost i poeziju sa muzikom, ali i ostale umetnosti i da iz toga, sadržaja, crpe muziku, formu. To se zove programska muzika i slušaoc ispred sebe ima program, odnosno, opis onoga šta se dešava dok sluša. O ovome ću kasnije pričati malo detaljnije, ali za sada toliko. Teško mi je da objasnim kako tu postoji razlika između forme i sadržaja kada su, na primer, oba dela instrumentalna. I sad imamo na primer Mocartovu simfoniju i Malerovu simfoniju i ova druga je programska, a ova prva nije. Iako to važi za sve umetnosti, imam utisak da je muzika najkompleksnija od svih jer se primarno bavi čulom sluha, za razliku od ostalih koje su sve bazirane primarno na čulu vida.

 

Živeli!

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

Samo jedna mala napomena. U Romantizmu (uopšte ne znam da li se na srpskom ovi periodi pišu velikim slovom) 

 

bole nemac :) malim slovima su na srpskom

jedno pitanje: da li moze neko da prepozna bar okvirno sta je predmet programske kompozicije ako nema program?

 

prati se, keep up the good work

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...