O POREKLU SRBA
(dr Simo Jelaca)
Napred je navedeno da su haldejski, asirski i misirski rukopisi i kameni spomenici jedni od najstarijih dokumenata ljudske civilizacije, stari preko sedam hiljada godina, i da se u njima pominje ime Srbin. Po nekim naucnim teorijama nastanak ljudskih naselja odredjuje se za razne krajeve u razna vremena. Po drugima smatra se da su prva naselja nastala u srednjoj Aziji, odakle su se narodi dalje vremenski raseljavali. Po takvoj tvrdnji za Srbe se smatra da su ogranak arijskog ili indo-evropskog soja, kome pripadaju i romanski, keltski i germanski narodi. Za taj dokaz uzima se isti jezik svih slovenskih naroda, proizasao iz prasrpskog jezika indo-azijskog porekla.
Veliki je broj naucnika koji Indiju smatra srpskom prapostojbinom. Svi se oni slazu da su seobe Srba iz Indije zapocele pre sest do sedam hiljada godina i da su trajale oko hiljadu godina. Jedan od zagovornika srpskog porekla iz Indije je i dr Nenad Djordjevic, koji u svojoj obimnoj studiji "Istorija Srba" dokazuje da i mi pripadamo indo-evropskom stablu. On tvrdi da Srbi od svog postanka nose svoje ime. Postoji teorija da su se prve seobe Srba odvijale u pravcu kretanja sunca, od istoka ka zapadu. Za kolevku svih evropskih naroda smatra se Indija, odakle su seobe za zapad zapocele pre petnćst hiljada godina. Dokaz tome su mnogobrojne reci u sanskritskom jeziku, istog znacenja kao i na srpskom, a zabelezene su pre vise od tri hiljade godina. Kao prva istorijska zabeleska je rec Serbh sto ima znacenje rodbine, semena i kolena. I u danasnjim jezicima indijskom i srpskom ima mnogo reci istovetnog znacenja. Evo nekih: agan - oganj; bagas - bog; brath - brat; bhala - bela; chata - ceta; deti - dete; div - div; dina - dan; dasa - deset; dama - dom; girja - gora; grad - grad; iskra - iskra; kada - kada; kuta - kuca; lip - lep; lot - ljut; laghi - laki, lagan; ljubhva - ljubav; matr - mater; mala - mali; more - more; mil - mili; nabas - nebo; nava - novi; paraha - prah; prati - protiv; panca - pet; pena - pena; rabh - rob; rosa - rosa; sa - so; sila - sila; sas - sest; stan - stan; sabha - soba; stala - stol; tata - tata; ta - taj; tvar - stvar; trasti - tresti; trang - trag; tamas - tama; tri - tri; trijdosa - trinćst; tada - tada; vrt - vrt; vicur - vece; vatara - vatra; vi - vi; vas - vas; viva - zivi. U sanskritskom jeziku imena rodbine su potpuno identicna srpskim, kao: tata, nana, brat, prija, sestra, strina, svekar, svekrva, dever, kum, svastika. Zatim: guvno, hlad, stoka, govece, jama, apsara, mana, raka, jad, med, guditi i druge. Ima ih svakako jos. Drugi dokaz porekla Srba vezan za Indiju su obicaji, koji su veoma slicni kod oba naroda, na primer: otmica devojke, unosenje i palenje badnjaka, gatanja, motivi na vezovima i nadgrobnim spomenicima, drustveno i drzavno uredjenje. Cak su kod Srba bili sacuvani i obicaji spaljivanja mrtvih. Reci zupa i zupan u srpskom kod Indusa imaju znacenje udruzenja ili zadruge, a u sanskritskom znace povezivanje. Engleski pisci isticali su istovetnost indijskih i srpskih drustvenih jedinica, opstina, koje su u ono vreme bile najdemokratskiji oblik drustva, sacuvan u Srbiji do danas. Makarov je zapisao mnoga imena srpskih stanista, koja su ostala do dana danasnjeg: Indostan, Avganistan, Kurdistan, Radzastan, i jos mnoge druge.
Nisades, divni i ne pristupacni vrh, stan bogova po indijskoj religiji, bio je prva srpska postojbina. Citat iz Ritera, na strani 29, glasi: "Sa vrha Mera (brdo u Indiji) pruzaju se njegove grane kao Himavat, Henakutas, Nisades, na kojima je ziveo surovi i odeven u odelo od koze narod Serba ili Srba". Znaci da su Srbi prvobitno ziveli na prostorima izmedju himalajskih i hindokuskih planina, preko sest hiljada godina pre Hrista. Ruski istoricar Moroskin istice da su ostali narodi bili zavidni prema Srbima, koji su nastanjivali oblast Dunaj u Indiji. On takodje navodi da su u unutrasnjosti Indije bile drzave Prazija, Gangazija i Sarbarska (Srpska), a u primorskom delu oblast koja se zvala Panovska. O postojanju te dve srpske drzave nadjeni su zapisi kod Aleksandra Velikog. To ukazuje na mogucnost da imena Dunava i Panonije nose takodje poreklo iz Indije (ili obratno). I u indijskim geografskim kartama ima imena srpskog znacenja: Srba, Sobrana, Carnigor, Belospor, Kovilje, Zitomir, Mala Bara, Bela Zora, Grad, Careva, Pramen, Mlava, Drvar, Borac, Zagore, Sivonje, Ravnagora, Borje, Dub, Veselgrad, Timok, Sarbatu, Srbistan, Morava, Drava, Kotor, Srbalj i druga. Po Moroskinu Srbi su ziveli u Indiji nekoliko hiljada godina pre iseljavanja u srednju Aziju, a zabelezena su masovna seljenja pre 5000 godina. Iz svega proizlazi da se o poreklu Srba u Indiji moze govoriti kao o periodu od oko osam hiljada godina ili jos vise. Masovna iseljavanja iz Indije prouzrokovana su pojavom kuge, koja ih je brojcano gotovo prepolovila, kao i najezdom crnih naroda sa juga koji, su ih nemilosrdno pljackali.
Po Moroskinu prvi ogranak Srba iselio se iz Indije u pravcu Mesopotamije, oko reka Eufrata i Tigra, gde su osnovali svoju Novu Sabarsku drzavu, na tlu danasnjeg Iraka. Tamosnji gradovi nazvani su srpskim imenima, a o istima postoje i dan danas neka svedocanstva. Dolazak Srba u Mesopotamiju datira oko tri hiljade godina pre Hrista i tu su se zadrzali najmanje oko jedan milenijum. Od tih Srba potomci su se prosirili u Malu Aziju, a nesto kasnije odatle su presli i u Evropu. Delimicno su se nastanjivali i u Egiptu. Posle smrti faraona Pepija II ti Srbi zavladali su podrucjem koje su naselili i ta njihova vladavina trajala je od 2261 do 2052 godine stare ere. Tu teoriju zastupa i francuski egiptolog Masper Gaston, koji kaze da su Srbi iz Sarbarske stigli u Afriku u tri navrata. Gaston svoju tvrdnju zasniva na srpskim natpisima na egipatskim piramidama i kamenim spomenicima. Srbe su Egipcani nazivali "kraljevi pastira", a vladali su Donjim Egiptom. Ovo je u potpunoj saglasnosti sa izucavanjima naseg istoricara Stojana Boskovica, koji u "Istoriji sveta" pise kako su Egipcani podizali ustanke protiv srpskih vladara u Donjem Egiptu. Fransis-Maria Apendini pise da su Srbi neko vreme gospodarili Sirijom, odakle su napadali Egipat. Za takozvani "cudesni' period Egipta oznacava se porobljavanje od strane nekih stranih naroda i vladavine izvesnog Arse (ime mu je pisano cirilicom APCA). Za taj "cudesni" period Fransisko-Maria Apendini kaze da su to narodi dosli iza Kaspijskog jezera, koji su najratoborniji narod, a vladali su dugo vremena Egiptom i Sirijom i zvali su se Srbi.
Prvi doseljenici u Evropu zadrzali su se na Balkanskom poluostrvu, dok su u manjim grupama otisli do Italije pa cak i do Spanije, 3000 godina pre Hrista. Prvo srpsko doseljavanje na Balkan dogodilo se oko tri do cetiri hiljade godina pre Hrista. Safarik tvrdi da se ni za jedan evropski narod, osim Srba, ne moze dokazati poreklo iz Indije, a za Srbe za to postoji istorija. Cak su i u baskijskom recniku nadjene reci srpskog naziva: gora i gori (ono sto gori). Nadjen je cak podatak da u jeziku Baska ima 30-40% reci srpskog znacenja. Milos Milojevic, u delu gde pise o zivotu Srba u Francuskoj i Danskoj, gde i danas postoje geografski toponimi srpskog znacenja, navodi da je tokom velikih progona Srba stradalo 30 do 60 miliona Srba u Evropi. On takodje navodi srpska boravista u Holandiji i Belgiji i da se je Amsterdam nekada zvao Slavengrad. A kada je dr Olga Lukovic-Pjanovic dosla u Francusku, izvesna dama Hermina joj je ispricala pricu svojih roditelja, po kojoj su Srbi vladali u Alzasu, sto Olga tada nije znala. Madjutim, kasnije je to utvrdila kao istinito i nije mogla oprostiti svojim profesorima koji je tome nisu naucili, a jos vise Srpskoj akademiji nauka koja o tim stvarima permanentno cuti.
Drugi ogranak Srba iz Indije krenuo je prema Kaspijskom moru i planinama Kavkaza, gde su osnovali domovinu 2560 godina pre Hrista i nazvali je Serbanija. I tu su se zadrzali nekoliko vekova, sve dok ih odatle nisu potisli novi osvajaci.
Treci srpski ogranak usmerio se pored kitajskog carstva (Kine), u pravcu severa i nastanili su se u Sibiriji, gde su osnovali drzavu Sirbidija ili Sirbija 3200 godina pre Hrista. Od te reci Sirbija postala je danasnja rec Sibirija.
Seobe drugog i treceg ogranka Srba trajale su takodje oko hiljadu godina, a zapocele su gotovo istodobno sa prvim ogrankom, prema tome zaposeli su svoje nove postojbine oko dva do tri milenijuma pre Hrista. Dok su se selili usput su pretezno ratovali, osvajajuci nove prostore za sopstveni opstanak, ali su takodje i mnogo stradali. Najvise Srba izginulo je u dugotrajnim borbama sa Kitajcima, Hunima i Mongolima.
Dubrovcanin Mavro Orbini pisao je da su ti Srbi, koje je on nazivao Slavjanima, poreklom od Jefeta, sina Nojeva, naseljavali dve stotine pokrajina od Azije preko Evrope. Njegova knjiga "Kraljevstvo Slovena" (iz 1601 godine) prevedena je na srpski tek 1968 i to bez prevoda prvog dela od 248 stranica, u kojima autor pise o ranijim srpskim kraljevstvima od pre Rimskog carstva. Iz zakljucaka Mavra Orbina proizlazi da je dinastija Nemanjica poslednja srednjevekovna srpska dinastija. Jovan Rajic pise da su stranci srpsko ime izveli iz imena reke Zebris (ili Serbis), koja tece izmedju Eufrata i Tigra. I zaista, ta reka se i danas tako zove. I danas u perzijskom jeziku postoje brojne reci istovetnog znacenja kao u srpskom. Evo nekih: bog-bog; zemo-zemlja; zima-zima; zena-zena; berezo-brzo; mislj-misao; zarja-zora; medo-med; noc-noc; paurvi-prvi; dva-dva; tri-tri; cetvere-cetiri itd. I u jevrejskom i jermenskom jeziku takodje postoji dosta srpskih reci, sto su jevrejski istoricari uzimali za utvrdjivanje svoga porekla preko Jefeta, sina Nojevog.
Srbi su ostavili svoja imena gde god su ziveli. Evo nekih: jezero Srbonis u Siriji, Serbetes, mesto u Mauritaniji, Serbanica (ili Srbica) na crnomorskoj obali, Serberion na uscu reke Don, Sarbakon na Krimu, Sorbhag u Iranu, Serbka u Indiji, Sarbinovo u Ukraini, Serban-voda u Poljskoj, Serbia u Rumuniji, Serbin u Grckoj, Sarbiodunum na Sardiniji, Sarbat reka u Turskoj u doba kada Turci jos nisu ni ziveli na svojim sadasnjim teritorijama. Za Srbe istoricari kazu da su ziveli u citavoj Evropi i nisu imali potrebe da se pripremaju za ratovanja. Profesor Miomir Jovic utvrdio je da se seoba Srba iz Indije odigrala 4500-4000 godina pre n.e. A Ognjen Radulovic, u Traganjima za korenima Srba, navodi da su iz svoje prapostojbine Indije Srbi krenuli pre sest hiljada godina, usmerivsi se u tri pravca, od kojih je jedna grupa nakon kraceg zadrzavanja u Mesopotamiji stigla i u doline faraona.
Grcki istoricar Straben pisao je da su u zapadnoj Aziji po planinskim predelima ziveli Srbi, ili Brdjani, koji su se odlikovali rusom kosom i plavim ocima. O istima postoje napisi i ruskog istoricara Mihaila Lomonosova. Dubrovcanin Ivan Gundulic pevao je o slavnoj Troji:
Pri moru uprav srpskih strana u przinah pusta zala
Lezi Troja ukopana, od grckoga ognja pala.
A Car Dusan postavljao je svoga namesnika u Maloj Aziji bas u oblasti Troje.
Olga Lukovic-Pjanovic pise, u drugoj knjizi "Srbi narod najstariji", strana 59, kako je "Chicago Tribune" 19 Februara 1981 objavio vest da je otkopana kineska najstarija mumija koja je bila plava zena, bele rase. Zatim je ista vest objavljena u Parizu na TV. Te vesti Olgu su potsetile na one koje tvrde da su Siptari Iliri samo zato sto su se naselili na ilirske teritorije. Prema tome, Olga zakljucuje da je "plava kineskinja" mogla biti samo srpkinja.
Postoje brojni zapisi o srpskoj propasti u vremenima nove ere. Evo nekih. Tokom silnih ratovanja sa turskim i mongolskim plemenima nestala su mnoga srpska naselja u kojima su ziveli vekovima. Prema grckoj hronici rimski car Justinijan je u sedmom veku nasilno preselio mnoge Srbe iz predela sadasnje Stare Srbije u Malu Aziju i od njih stvorio odabranu vojsku od 30,000 konjanika. U borbi sa Arapima 692 godine dve trecine te vojske predje na stranu Arapa a Justinijan dade nalog da se sve preostale porodice srpske pokolju. Nesto kasnije, 762 godine, iz Makedonije se preseli oko 250,000 Srba u Malu Aziju, a 802 godine opet dodje do slicne seobe, nakon sto je grcki car Komnen pokorio Rasku. I konacno, u petnćstom veku kada su Turci osvojili Bosnu, sultan Sulejman prebacio je 30,000 srpske muske dece u Tursku od kojih je napravio Janjicare i isve ih utrosio u narednim obracunima sa Srbima. Latinski biskupi su za vreme sinoda u Saloni proglasili cirilicu "djavolim pismom" i zabranili njenu upotrebu. Poljska, Ceska i Hrvatska odmah su je napustili i otpocela je borba protiv cirilice. Ova borba produzena je do danasnjih dana, a to je ujedno i borba izmedju dve crkve, koja traje vec vekovima. Sve su to dokazi da su Srbi vekovno bivali izlozeni stradanjima i da su sopstvenom krvlju placali visoku cenu opstanka.
Ogranak Srba koji se doselio na Balkan pre tri do cetiri hiljade godina, o kojima su pisali grcki i rimski istoricari, su direktni praoci danasnjih Srba. Taj ogranak dospeo je cak do Spanije i severnih obala Afrike. O tim seobama zapise su ostavili Ceh Pulkova i Enije Silvije, koji navodi seobe Srba u vreme postojanja kule Vavilonske. Francuz Mosper pisao je o tri provale pastira iz Male Azije u Egipat i tvrdi da se radi o Srbima. A na egipatskim piramidama hijeroglufima je zapisano da su 1600 godina pre Hrista u Libiju i Mauritaniju doprli beli narodi plavih ociju. Egipatski izvori tvrde da su ti narodi na njihovim prostorima osnovali svoju drzavu koja je postojala sedam vekova. Dr Olga Lukovic-Pjanovic daje divan opis ratnih zarobljenika, ciji su likovi uklesani na egipatskim piramiadama sa "zrakastim krunama" na glavama, sa zakljuckom na osnovu reci "pereset" i "prst" da se radi o Srbima (str. 215-230). Rajic citira ruske letopisce, koji kazu da su Vendi, Srbi, pomagali Trojance u borbi protiv Grka, pa su se posle poraza sa svojim vojvodom Antonorom preselili iz Male Azije na Jadransku obalu. Navodi dalje tvrde da su Srbi naselili Boku, Crnu Goru, Dalmaciju, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu i sve do Venecije jos pre tri hiljade godina. Safarik, kasnije pise da su ti Vendi bili jednorodni sa Vendima iz podunavskih krajeva.
Iz prednjega proizlazi da su Srbi naselili Evropu i Balkan istovremeno sa ostalim indo-evropskim narodima: germanskim, grckim i latinskim. Sest stotina godina posle trojanskog rata Srbi su potpuno naseljavali Balkan i u to doba makedonski car Aleksandar Veliki svojom poveljom dao im je zemlje od Jadranskog do Baltickog mora za njihovu hrabrost i vernost. Navodi se da su i Aleksandar Veliki i njegov otac Filip takodje Srbi, posto u to doba nisu jos postojali Sloveni. Hrvat Sver navodi da je majka Aleksandra Velikog bila ilirske krvi, a zna se da su stranci Srbe nazivali Ilirima. To se da tumaciti i iz pesme Ivana Gundulca "Osman", gde kaze:
Od Lesandra Srbljanina, od svijeh cara, cara slavnog
Aleksandro to svidoci kralj veliki svega svita.
Aleksandar Veliki prezivao se Karanovic, a to prezime izvedeno je iz titule Karan, koja je dodeljivana kod Srba visokim dostojanstvenicima i plemicima ili nekom princu iz vladarske kuce, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljanja na duznost glavnog zapovednika vojnog ili pokrajine. Prema Dereticu, jedino su Srbi u vreme Aleksandra Velikog imali vojne formacije kojima je prednje tumacenje odgovaralo. I dve hiljade godina pre Hristova rodjenja jedino je drevna drzava cara Nina bila svetsko carstvo, kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike - Ilirska, Dacka i Karpatska Srbija. U antickom vremenu, po Dereticu, drzava je bila organizovana drustvena zajednica zasnovana na obicajnom pravu. Za stare Grke u prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni svoju Grcku, Evropa je za njih bila samo Srbija i nista vise. Drzavu je tada olicavao vladar, gospodar, a bila je onolika koliko je vladar uspevao da je stavi pod svoju vlast i njome uspesno upravlja.
Posle raspada Rimske Imperije obnovljena je srpska drzava 461 godine, krunisanjem Markelina u Solunu. Markeli, Srbin, bio je vojskovodja Rimske Imperije koji je doprineo pobedi nad Atilom, na Katalinskim Poljima 451 godine. Srpsku drzavu ucvrstio je Ostorilo Svevladov 490 godine i zvala se Srpska Carevina ili Srbija. Od tada pa do kraja 15-og veka, punih hiljadu godina, Srbija postoji kao drzava bez prekida. Deretic citira Anonimus Reventanisa koji je predstavio postojanje tri Srbije, istog imena: prva od Jadranskog mora do Dunava, zvana Ilirska Srbija, druga od Dunava do Karpata, zvana Dacka Srbija i treca od Karpata do Baltickog mora, zvanom Sarmatskom Srbijom. Bilo je to dva veka pre Hrista. Rimljani su osvojili Ilirsku i jedan deo Dacke Srbije, jedan vek posle Hrista, a deo izmedju Tise i Dunava ostao je zauvek ne osvojen, sto ide u prilog tvrdnji da nikda nije prekinuta tradicija rimskim osvajanjem. Cela Sarmatska Srbija ostala je van domasaja rimskog carstva. Dacka Srbija danas se zove Vlaska, a Balticka Srbija se zove Poljska. Znaci, od uspostavljanja Ninovog carstva, oko 2015 godine stare ere, pa do danas, preko cetiri hiljade godina srpska drzavna tradicija nije prekinuta. Otuda je Srbija "vecna".
Sebastijan Dolci i nehotice povezuje ilirski jezik sa Srbima. A Laonikos Halkokondilos u knjizi "O Turskoj", kaze da su istim jezikom govorili svi narodi od Jonskog mora do Venecije, a za Sarmate navodi da su ziveli u danasnjoj Poljskoj i potom su se spustili na Dunav, sto potvrdjuju i Safarik i Surovjecki, pisuci o rasprostranjenosti srpskog naroda. I hrvatski pisac Dinko Zlataric u "Elektri", posveti knezu Zrinskom, pise mu o "Velikom Aleksandru, kralju srpskom". Orfelina o ruskom caru Petru Velikome, u gramati od 3 Marta 1711, zapisano je da "car svih Rusa poziva Srbe na ustanak protiv Turaka, potsecajuci ih da se sete svojih slavnih i junackih predaka, u prvom redu srpskog cara Velikog Aleksandra Makedonskog, koji je mnoge careve pobedio i mnoge drzave osvoio".
POREKLO IMENA SRBIN
(Dr Simo Jelaca)
Srpski istoricar Jovan Rajic u "Istoriji Srba" (1794), iz starih izvora, izvodi poreklo Srba od Hunskih Sabira. Drugi izvori to izvode iz Srbata - Sarmata, a takodje i od reke Serbice (izmedju Eufrata i Tigra, Mesopotamija, danasnji Iraq). Neki autori ime Srba izvode iz reci Sobranie (zbor, sabor) i slicno, a neki ga prostorno vezuju za Sibiriju, jednu od nasih prapostojbina. Ceski istoricar Pavel Safarik vezuje srpsko ime za reci Sjarbin, Serb, Serbin, Sibrin, sto su sve oblici znacenja roda, naroda, a sto ima isto znacenje sa latinskom reci "gens" i "natio" ili indijskom reci Serim, sto znaci narod iste krvi. Neda Marinovic u opisu najstarijeg naroda na Balkanu iznosi da Srbin, u starodavnom indijskom jeziku, sanskritu, iz koga su potekli svi indo-evropski jezici, medju kojima i srpski, oznacava slobodnog coveka, junaka, koji se vecito bori za sopstveni opstanak. Prema ruskom istoricaru Veltmanu u delu "Atila i Rusi" ime Srbin od starine odnosilo se na vojnicki, ratnicki stalez u Rusiji, a rec Srb znacilo je vojnik, hrabar covek i navodno od Srba su postali Kozaci. I dan danas oko reke Volge rec Serbo oznacava porodicu, rod, svojtu, a kod Belorusa rec Sabr ili Sjarb znaci silu, mnozinu velikog naroda iste krvi i jezika. Kod Velikorusa rec Serbi znaci zdrav, junacan, silan soj ljudi. Kod Luzickih Srba rec Sorab ima znacenje coveka najrazboritijeg, najlepseg, najodabranijeg u tom rodu. Kod Ukrajinaca rec Sirbin znaci gospodovati. U srpskom narodu od davnina postoji pohvala pokojnika, za koga se smatralo da je bio dobar sa visokim odlicjima, koja kaze "Bas je pravi Srbin bio i srpski ziveo". A u Crnoj Gori hrabrog junaka su hvalili sa "Srb od Kosova". I u turskom jeziku reci Sirb i Serb imaju znacenje naroda jednog kolena, hrabrog, ubojitog i nepokornog. Kod starih Persijanaca rec Sarb znaci glava, staresinstvo. Kod Arabljana, Haldejaca i Jevreja rec Srb znaci slobodan covek, junak, nepokoran. I u starom sanskritskom jeziku rec Serbh znaci ne dati se nikome, a koren te reci znaci seme, koleno i rod. Safarik i Kolar su citirali, takodje, da rec Srbi oznacava rodjake, svojtu. Nepoznatom coveku Srbin ce reci: "Kako se Ti ono zvase Rodjace".
Za Srbe se ponegde vezuje ime Vlah, sto su Turci usvojili od Hrvata. To ime pripadalo je Keltima sa kojima su Srbi dosli u dodir 400 godina pre n. e. Kasnije se Vlah zvao ratar ili pastir. Kada su Turci okupirali srpsku drzavu Srbi su se povlacili u planinske predele i pretezno se bavili zemljoradnjom i stocarstvom, pa su im po tom osnovu Turci dali ime Vlasi, mada ta rec oznacava zanimanje a ne narod. Danas se Vlasima naziva narod koji zivi u Rumuniji. Stari istoricari Srbima daju ime Rac, a to potice od znacenja coveka iz Raske, postojbine Srba po doseljavanju na Balkan. Ime Srb i Sorab vodi takodje poreklo iz samog srpskog jezika, gde ima znacenje ogromnosti i sile naroda jedne krvi. Prema tome, veruje se da su Srbi u vreme usvajanja svoga imena posedovali ove osobine. U "Istoriji naroda srednje Azije" Joachim je zabelezio reci kineskog pogranicnog guvernera Hju Ju, 160 godina pre n.e, : "Srbi su nas napadali 30 puta od proleca do jeseni". Takodje, kineski drzavnik Caj Jun kaze: "Od kako su pobegli Yuni (Huni) osilise se Srbi i zavladase zemljama njihovim, ima ih sto hiljada vojnika i prosveceni su, plemena su im silnija i mnogobrojnija i mi ne mozemo da im se odupremo". Istrazivanja su potvrdila da cak i na Tibetu i dan danas postoje nazivi koji su cisto srpski, kao: cedo, jarak, sila, cica, rudnik, gora, luc, kao i imena: Bozan, Milovan, Srbica i druga, Milos Milojevic ih je zapisao 710. Nemac Ekerman tvrdi da ime Srbin oznacava narod, a Henrih Leo da to ime dolazi od sanskritskog imana Sarb ili Srp, sto oznacava narod koji se cesto seli. Istaknuti Slavista, Francuz Siprijan Rober iznosi da ime Srbin obelezava celu jednu rasu naroda i da su to Iliri, najstariji Sloveni. Jakov Grim je u predgovoru "Maloj gramatici Vuka Karadzica" napisao .. "da nema slavnijeg imena koje bi se moglo upotrebiti za sve Jugo-Slovene i da ni jedno drugo pleme nema takvu istoriju koja bi se mogla uporediti sa srpskom".
Po Herodotu svi Tracani, Skiti, Vendi, Tribali i Iliri su Srbi. Inace rec Tracani, nastala je u grckom pogresno zbog ne mogucnosti izgovora suglasnika, sto se odnosi na Rasane.
Aleksandar Veliki poklonio je srpskim plemenima mnogo zemlje u Srednjoj Evropi u znak zahvalnosti za ratne zasluge nazivajuci te nove zemljoposednike Panovi (gospodari). Smatrao ih je velikomocnim i najcuvenijim narodom, koga je nazvao Slavan. Na samrti je izrazio zelju da svi narodi od Jadranskog do Hladnog mora zive po zakonima "Slavnih". Tako je, kazu, odlucio umiruci pobednik u belom gradu Aleksandriji. Dr Deretic navodi da je iza Aleksandra Velikog ostalo zapisano da je neki veliki vojskovodja, pre njega, preduzeo pohod sa Helmskog (Balkanskog) poluostrva iz Srbije na istok sve do Indije. A bilo je to nesto preko 2000 godina pre Hrista, a taj veliki vojskovodja bio je Nino Belov, koji se u "Svetom pismu" spominje kao Nebrod. Cilj mu je bio Indija. Krenuli su iz danasnjeg Nisa, presli Malu Aziju i stigli do Indije. U starim zapisima zabelezeno je da je to prvi prodor Arijevaca, a ime su dobili po bogu Aronu sa danasnjih predela Kosmeta. Skorasnja otkrica potvrdila su da su Sloveni (Srbi) kao Arijevci okupirali iranske visoravni i oblasti Inda i Ganga. Njihovi obicaji ostali su ocuvani u Vedama. Prema tome, Sloveni su se dokazali kao nosioci Arijanizma, dok sami Indusi smatraju da su im Vede podarili bogovi. Nina Belova nazivali su i bogom Bak. On nije bio samo osvajac, vec i graditelj, a svoju ljubav prema graditeljstvu preneo je i na svoju zenu Semiramu, koja je bila ocarana gradnjom Vavilona i naredila je da se taj grad dovrsi po njenim zamislima, kojom prilikom je sagradjen most dug 900 m za ulaz do centralne kule na cijem vrhu je sagradjena opservatorija. Posle Nina Belova novi vojskovodja Serbo Makeridov, po uzoru na Nina, izveo je drugi pohod Arijevaca na istok, a on se u svetom pismu spominje kao Asur i neki ga otuda smatraju osnivacem Asirskog carstva. Prema prednjemu, Aleksandar Veliki je bio treci osvajac dalekih svetova i isao je "utabanim stazama" tek 335-332 godina pre Hrista. Aleksandar nalazi Srbe izmedju reka Inda i Dzelama, koji su tu ostali od Nina Belova ziveli u dva grada, od kojih se jedan zvao Serbija. Aleksandar taj grad dogradjuje i ulepsava i naziva ga Aleksandrija Serbijska.
Nemac Jirgen Spanut, istrazujuci nemacku istoriju, otkriva srpska groblja na tlu Spanije, Portugalije i Bretanije od 3000 godina pre Hrista. On takodje u pecini kod mesta Mas-d' Azil u Francuskoj otkriva belutke, koji predstavljaju prve pocetke stvaranja pisma, pocev od ledenog pa do ranoistorijskog perioda. A u mestu Glozel otkrio je kamenje na kome je nasao iklesane jelene, medvede i zivotinje koje mogu biti panteri ili divlji konji, sa oznakama koje pripisuje "filistinskom' ili "sinajskom" pismu. Ove iskopine procenjene su na devet do deset milenijuma starosti pre Hrista. Francuski arheolog Morle nazvao je to pismo "azbuka Glozel", a Jirgen Spanut navodi: "Oni koji su izmislili ovo pismo su postavili kamen emeljac nase civilizacije". On misli da se radi o Filistincima, a po uporedbi sa nasom cirilicom proizlazi da se radi o Srbima. Platon smatra da je isto kraljevstvo vladalo Sredozemljem i Egiptom i preko Tirenskog mora do Gibraltara. Na sve to Ilija Zivancevic napisao je da je Slovenstvo bilo rastureno od Vladivostoka do Jadrana, kao kicma covecanstva.
Najstariji haldejski, asirski i misirski rukopisi i kameni spomenici ljudske civilizacije stari su oko sedam hiljada godina. Po njima najmanje toliko je stara i srpska istorija. U tim spomenicima spominje se ime Srbin, ali ne i Sloven. I "Kineski dvorski dnevnik", koji je neprekidno pisan dve hiljade godina pre Hrista, sadrzi podatke da su tada Srbi ziveli u azijskoj Sarmatiji i u zemljama iza Dona. Tada je srpski narod ziveo na prostorima od Sibirije do italijanske Venecije. Francuz Rober Siprijan razvio je teoriju o poreklu svih Slovena od Iliro-Srba, tj od Podunavskih balkanskih Srba, koji su se prostirali od Baltickog i Crnog mora do Kavkaza i Kaspijskog jezera. Srbe Donjeg Dunava on naziva Proto-Srbi ili Prvobitni Srbi i za Proto-Srbe tvrdi da su tu od pre Mojsija. A za kasniji dolazak Srba na Balkan Siprijan kaze da su oni samo dosli sabraci u pomoc u borbama protiv Rimljana. Nije cudo da su od tada neki narodi modifikovali jezik pa cak i davali sebi druga imena, zbog ogromnih razdaljina i otezanog komuniciranja. Imena Ceha, Hrvata i Rusa pominju se prvi put u pisanim spomenicima od sestog veka n.e, nekoliko hiljada godina posle Srba. O tome Safarik pise: "Nikada do sestoga veka nije pomenuto ime Ceh, Leh ili Sloven, a i o Poljacima i Rusima pisana istorija govori tek u devetom veku". Prema zapisima Jornanda i Prokopija, Vendi i Srbi su dva imena jednog istog narodnog stabla. Luzicki Srbi za sebe kazu da su oni iz balkanske Srbije, sto potvrdjuju nemacki istoricari Setgen (Schottgen) i Krajsih (Kreysig), uzimajuci za osnov ista imena ljudi, reka, planina i drugih geografskih pojmova. Poljaci su u novijim istrazivanjima utvrdili prisustvo Slovena (Srba) na baltickoj obali od pre 2000 godina pre Hrista. To su bili Protosloveni (Protosrbi), ciji su potomci danasnji Luzicki Srbi. Olga Lukovic-Pjanovic kaze da su Bosna i Slavonija bile srpske i zvale se "Bela Srbija", a prostirala se sve do nemackih granica. Rober Siprijan zakljucuje da su Srbi najstariji stablo slovenske rase i da su ih na Zapadu nazivali Vendi, kao i da su zitelji Sarmatije autohtoni Srbi. Po Iliji Zivancevicu Dusanov Zakonik predstavlja samo kontinuitet tradicionalnog vendskog porekla, a Valter Vist (Walter Wust) pise da je sanskritski jezik nastao iz vendskog, ali mu ne moze odrediti vreme. On tvrdi da je u Indiju dosao sa severozapada, a po svim uporedjivanjima jedina je mogucnost da je to bio srpski jezik. To je u saglasnosti i sa Ilijom Zivancevicem, koji kaze:"Sloveni su ostalim narodina dali rec" i on za vreme nastanka sanskritskog jezika odredjuje 4500 godina pre Hrista, dok Emil Burnuf (Emil Burnouff) nalazi da je to bilo daleko pre, cak u doba "mracne praistorije". On nije usamljen u tvrdnji da su grcki i latinski jezici nastali iz pelazgijskog jezika. A za narod Pelazge kaze da su ziveli u Sredozemlju i po Alpima. Pelazge su mnogi proslovekovni autori identifikovali sa starovekovnim Srbima.
Jedan ogranak Srba, koji je iz Sarbarske, preko Male azije, stigao na Balkan 3000 godina pre Hrista, naselio je Staru Rasku (Trakiju), a jedan deo istih morskim putem spustio se do Krita u tri talasa 1800, 1500 i 1400 godina pre Hrista, pobedili su Kricane ali su se sa njima izmesali i pretopili u novi narod - Grke ili Jeline. Podaci govore da ni imena grada Atine i istoimene boginje nisu grcka. Ima zapisa koji tvrde da su i Akropolis sagradili Srbi. Sami Grci za sebe veruju da su oni narod zvani Pelazgi i da su govorili "varvarskim", a nalazi ukazuju da su to Srbi. Olga Lukovic-Pjanovic za Grke kaze da su oni ostatak hordi asirskih i Ramsesovih trupa, koje su se pomesale sa srpskim plemenima, a takav stav zastupa i sam Herodot. Na Kritu se zadrzalo jedno pleme Borusi, koje se nije mesalo sa Kricanima. Kada su se i oni uputili na sever zaposeli su obalu Baltika i odrzali svoj jezik sve do pre 200 godina, od kada su ih Nemci germanizovali u Pruse. A Srbi sa Peloponeza naselili su oblasti iznad Save i Dunava stvorivsi prvu Panonsku Srbiju. I o samoj Troji zapisi Mihaila Lomonosova i Mavra Orbinija, kao i pevanje Ivana Gundulica, idu u prilog umesanosti Srba. Padom Troje Srbi su u drugom talasu 1860 godina pre Hrista opet dosli na Balkan i prosirilise do Venecije.
Katarina Velika, ruska carica, je luzicko-srpskog porekla, sto su istoricari potvrdili po tituli njenoga oca (bio je princ oblasti Anhatt, Zerbst - Serbiste). Katarinu su u mladosti zvali "Severna Semiramida". Licno je sama za sebe govorila da je slovenske rase i pisala Grimu 1784 da je slovenski jezik bio prvobitni jezik ljudskoga roda, a kako kaze nas narod "Carska se ne porice".
Nikola Frere, kako navodi Safarik, smatrao je srpski majkom trackog i grckog jezika. Safarik u svom delu "Starozitnosti" pise: "Srbi zive u Evropi od najdavnijih vremena ili od praistorijskog doba, a tako rasprostranjen narod vodi svoje poreklo od najdalje proslosti". On tvrdi da su Srbi nastanjivali gotovo celu Evropu i mnoge delove Azije, pa otuda ona nasa stara izreka "Govori srpski da te ceo svet razume". Za srpski jezik Safarik kaze da je "Tako originalan, cist, gramaticki savrsen, bogat te nije mogao da se oblikuje bez postojanja jednog jedinstvenog prvobitnog i samostalnog naroda", a stari srpski jezik bio je sasvim slican danasnjem, savremenom, sto je retkost u istoriji jezika. A kad je rec o pismu jos niko se nije ni priblizio Vukovom pravilu "Pisi kao sto govoris, citaj kako je napisano".
Sigismund Herbestajn navodi da su Srbi ziveli na celoj obali Jadranskog mora, od Venecije do Konstantinopolja, ukljucujuci tu i srpski Carigrad, pa navodi Miziju, kao balkansku oblast, koju su grci i Rimljani delili na Gornju i Donju Miziju, te dalje Luzicke Srbe i Srbe u danasnjoj Madjarskoj. Rober Siprijan za Dunav kaze da je srpska reka, a Srbe naziva pocetnim narodom i majkom naroda a srpski jezik jezikom - majkom. Nestor Kijevski, Leonik Halkokondilo i Rober Siprijan se slazu i svi nazivaju Podunavski bazen praslovenskom kolevkom Evrope.
Prapostojbina slovenska Podunavlje , prva srpska postojbina
(Dr Simo Jelaca)
Milos Milojevic pise da su Srbi od iskoni ziveli na svojim sadasnjim zemljama, od Italije ili Sredozemnog mora do Grcke i od Jadranskog do Crnog mora, tu su imali svoje svestenstvo i uredjenu crkvenu upravu u licu svojih arhiepiskopa sa sedistem, izmedju prvog i cetvrtog veka n.e. u Sirmijumu, drugoj rimskoj prestonici, danasnjoj Sremskoj Mitrovici. U cetvrtom veku, pod navalom Huna, povukli su se u Zvecan, na Kosovo, gde su takodje stvorili Kosovsku Mitrovicu. Po Milojevicevim nalazima srpska crkva starija je od rimske i grcke.
Zna se da su Srbi u prastara vremena bili monoteisti (verovali su u jednoga boga), dok je mnogobostvo nastalo kasnije u Grckoj. Prema Veselinu Cajkanovicu srpska religija pretezno je indo-evropska i u njoj ima najvise elemenata iz indo-evropskih vremena. Kazimir Sulc navodi pismo apostola Pavla, prema kome je on (apostol Pavle) propovedao "Hristovo Jevandjelje", Hristovu veru kod Srba, od Jerusalema do Italije.
Drasko Scekic u svojoj knjizi "Sorabi - istina o srpstvu od iskone" iznosi da su Srbi na nasim danasnjim prostorima ziveli vise od 7500 godina. On takodje tvrdi da su Srbi zvanicno poceli da broje godine od 5508 godine pre Hrista, prema cemu se navodi da je despot Stefan Djuradj Brankovic poginuo 6935 godine i da je knez Lazar poginuo na Kosovu 6893 godine. Prema tome, autor ovoga teksta pise ovo godine 7511-e u Kanadi. Scekic takodje navodi da su Mesopotamci poceli brojati godine 3200 a Egipcani 3000 godina pre Hrista, Rimljani od 743 (godina stvaranja Rima) godine pre n.e, Grci od 776 godine pre nove ere, od prvih olimpijskih igara, prema tome Srbi su poceli meriti vreme davno pre svih. Prema tom srpskom kalendaru Car Dusan je proklamovao svoj Zakonik na praznik Vaznesenja, 21 Maja 6857 godine. Dusanov Zakonik ima gotovo svetovni karakter, bazira na hiljadugodisnjim tradicijama srpskog naroda, koje se nalaze u Vedama, a one nose pecat neprolazne mudrosti izvan vremena i prostora. Svi danasnji slovenski narodi bili su ujedinjeni pod imenom Srbi, govorili su zajednickim jezikom, iz koga se kasnije razvilo 12 razlicitih govora. Scekic takodje prikazuje, kad je rec o prakolevci srpstva, Indiji, da je tamo nastala prva Srbija, pod imenom Sarbarska. Odatle su oko 4500 godina pre Hrista zapocele prve seobe i to u tri pravca: prva u pravcu rajske zemlje Mesopotamije, druga ka srednjoj Aziji, a treca ka severnoj Aziji, danasnjoj Rusiji, gde je stvorena plemenska drzava nazvana Sirbidija, Sirbirija ili Sirbija - Sibir. Ovo je u saglasnosti i sa drugim autorima koji ce dalje biti prikazani.
U vreme kralja Milutina (1282-1321) na srpskom dvoru jelo se zlatnim viljuskama i kasikama, a u Evropi je viljuska prvi put uvedena u XVI veku, u vreme Henrika III i to je dozivljeno kao izuzetan dogadjaj.
U traganjima za srpskim korenima Ognjen Radulovic navodi da je Balkansko poluostrvo bio prvi naseljeni region iz koga su kasnije naseljavani ostali delovi Evrope. Srbi se ovde nisu doselili, vec su tu ziveli od svoga pocetka i odatle su se raseljavali. Podunavlje je kolevka evropske, pa i svetske civilizacije. Prema tome, sadasnji stanovnici Balkana su potomci plemena Rasana, koji su tu ziveli od najstarijih vremena. Istoriju Tribala, trinćst vekova pre Hrista, Herodot smesta u Pomoravlje, kako kaze zapadno od reke Istkar, gde iz ilirske zemlje reka Angro tece na sever i uliva se u Astkar. To prema sadasnjem stanju odgovara slivu zapadne i velike Morave i Dunava. U knjizi "Civilizacija Germana i Vikinga" izdata 1976 u Svajcarskoj, Patrik Lut (Patrick Louth) pise da su 2000 godina pre Hrista u Skandinavske prostore dosli narodi iz Podunavskih ravnica. Za mnoge istrazivace ostali su "misteriozan" narod. Drugi Svajcarac Judzin Pitar (Eugene Pittard) kaze da su ti "misteriozni" narodi naselili i obale Norveske i Skotske, a smatrali su ih pripadnicima dinarske rase, bili su visokog stasa i lepi. Po Pitaru kretali su se od Venecije, preko Centralne Evrope i Nemacke, do Svedske i Norveske, a druga grana presla je moreuz Kale i nastanila britanska ostrva. Sve su to bili nasi pretci, Srbi.
Obelisk iz Ksantosa je natpis uklesan u kamenu, koji pretstavlja zbirku zakona starih Srba. Ovaj zakonik stariji je nekoliko vekova od Mojsijevog. Prema Ptolomejevoj "Azijskoj i Evropskoj Sarmatiji i delu Indije" u Grckoj na ostrvu Halkidici jedno mesto, na kome je Kserks preveo 1,700.000 vojnika u V veku pre Hrista, jos uvek se zove Prevlaka. Senzaciju u svetu izazvao je ruski istoricar Jurij Miroljubov 1954 godine kada je poceo da objavljuje prevode "Velesove knjige", koja pretstavlja hristove dascice na kojima je urezana slovenska hronika od 650 godina pre Hristovog rodjenja. Svetislav Bilbija prvi je desifrovao etrursko pismo, primetivsi da etrurska slova potsecaju na slova Vukove cirilice. Kada ih je poceo da cita s'desna u levo uspeo je da sklapa reci koje su imale isti koren kao mnoge reci u savremenom srpskom jeziku. Tako je nadjen kljuz za etrursku bravu. Bilbija je zatim nasao da se cirilica razvila iz klinastog pisma Nizana, naroda u literaturi zabelezeni kao Hiti iz Male Azije, koji su 2000 godina pre Hrista u oblasti Likiji podigli grad Srb. Uporedivsi zapise sa obeliska iz Ksantosa sa znacima Vukove cirilice Bilbija je procitao sve spomenike etrurskog naroda i time utvrdio da svi ti narodi poticu iz Podunavlja, sa podrucja na kome danas zive Srbi. A zna se da su Etrurci pre Latina ziveli u danasnjoj Italiji i sebe su nazivali Rasanima. Opste je prihvaceno tumacenje naucnika da rec Ras oznacava soj, rasu, pripadnost plemenu koje govori istim jezikom. A mi danas znamo da su Rasani bili zitelji Nemanjine drzave i jos postoje rusevine grada Ras. Prema tome govoriti o Etrurcima, znaci govoriti o Rasanima koji su ziveli na podrucju vencanske kulture, severozapadno od Prokuplja. Komentarisuci istrazivanja profesora Deretica, Ognjen Radulovic navodi da su Rimljani prelaskom Jadranskog mora, krenuli u osvajacke pohode i naisli na Ilire, a kasnije i na Tracane, narode koji su naseljavali te oblasti. Iliri su zapravo bili Veneti ili Vendi - srpski narod, a Rimljani su im dali ime Iliri prema tadasnjem vladaru koji se zvao Ilija, u podrucju danasnje Hercegovinei dela Crne Gore. I na ostrvu Rabu postojao je grad Sarba. Za Tracane se navodi da su bili vrlo zilav narod, a po brojnosti odmah iza Indusa.
Prema istrazivanjima dr Milorada Stojica, Tribali su naseljavali oblasti celog srpskog Podunavlja, kompletno Pomoravlje, donju Posavinu, deo Kolubare, istocnu Srbiju, severozapadnu Bugarsku i na jug do Skoplja. Kontinuitet Tribala na ovim podrucjima traje od trinćstog veka pre nove ere pa do drugog veka posle Hrista. Imali su uredjenu drzavno-pravnu teritoriju, sto svedoci njihov grb, koji se pojavljuje posle propasti srednjovekovne srpske drzave. Srpska drzava Nemanjica imala je svoj grb: na crvenom stitu dvoglavi beli orao, a grb Tribalije se javlja od sedamnćstog do osamnćstog veka kao grb Sumadije. U novije vreme brojni istrazivaci smatraju da su Iliri i Sarmati, odnosno Sloveni jedinstven etnos. Herodot je tvrdio da su Veneti i Iliri isti narod, a Ptolomej da Veneti cine deo Sarmatije. Milan Budimir opisuje pojave Veneta na obalama Atlantika, Baltika, u Alpima, u dolini reke Po, na Balkanu (Dalmacija, Tesalija, usce Dunava) i u severnoj Anadoliji. Nas knjizevnik Milos Crnjanski naveo je na desetine geografskim pojmova u Britaniji koji odgovaraju nazivima na tlu nase zemlje. Anonimni autor iz sedmog veka pisao je da su postojale tri Srbije: jedna do Grcke, druga u Daciji, a treca u Sarmatiji. Celokupnu ovu oblast osvojili su Rimljani, pod svojim imenom Ilirik. Upravni centar bio im je u Sirmijumu, gde vladavina "ilirskih i dackih careva" traje od 248 do 392 godine nove ere.
Srbi u Severozapadnoj Evropi
(Dr Simo Jelaca)
Za Hrvate govori se da se to ime pominje prvi put od sestoga veka nove ere i da se odnosilo na Srbe koji su ziveli po planinskim predelima, hrbatima, slicno danasnjem nazivu Zagorci. Sam hrvatski istoricar V. Kljajic u svojoj istoriji "Seoba Hrvata" pise da se deo Srba nazivao Goranima ili Horvatima, sto nije oznacavalo narod nego plemena. Cesi su ih nazivali Hrbatima, a Safarik navodi da rec Hrvat oznacava brdjanina. Po Dalimilu i Safariku, Hrvata, kao naroda, uopste nije bilo. Ruski istoricar Nikola Durnov kaze: "Milioni Srba primivsi katolicanstvo pretvorise se u Hrvate". On u "Ruskom Straniku" opisuje Zagreb kao prestonicu pokatolicenog srpstva. U "Varsavskom dnevniku" general Gurka pisao je 1880: "Nikad Rusija nece sankcionisati istorijsko nasilje da se stvori zasebno od srpskog naroda hrvatska katolicka kraljevina gde zivi srpski pokatoliceni narod".
Na prostorima danasnje Galicije i Poljske od pre preko tri milenijuma postojala je Bela Srbija. Njen drugi deo obuhvatao je prostore danasnje Ceske i Bavarske. Cesi su ziveli u Beloj Srbiji, a samo ime Ceh imalo je pocasni karakter. Oko reke Morave ziveli su Moravci. Bliski Moravcima bili su Slovaci, cije poreklo takodje datira od Srba po tvrdnji austrijskog istoricara Sinise, kao sto su i Srbi Korutanci, danasnji Slovenci, prema nemackom istoricaru Dimleru. Oni Srbi koji su ziveli po gajevima i sumama dobili su ime Lesi ili Sumadinci (suma se na ruskom zove les), a oni koji su ziveli u nizinama nazvani su Poljacima. Poljski istrazivac Jozef Kostrzevski potvrdio je ime Poljske, koje je doslo od srpske reci polje, a odnosilo se na zemljoradnju. Po Jovanu Luciju Bela Srbija bila je u Karpatskim gorama, a Safarik je pisao da je za Tatrama, danasnji delovi Poljske i Rusije, ziveo veliki srpski narod. I upravo iz tih prostora Bele Srbije dogodila se poslednja velika seoba Srba pocetkom sedmoga veka nove ere (preciznije 632 godine). Za Poljake, kao narod, kaze se da nastadose od preostalih Belih Srba, koji se i dalje zadrzase u staroj postobini.
Rimski i grcki istoricari Plinije i Ptolomej, koji su ziveli u doba Hrista, pisali su o Srbima koji su ziveli iza Dona u Sarmatiji. Otuda ih Rusi smatraju za svoje praroditelje. Rec Rus javlja se tek od devetog veka, pa Safarik u knjizi "Srbove v Rusku" tvrdi "da su Rusi ostatak onog srpskog ogranka koji se iselio na Balkan". Poljski istoricar dr Vaclav Macjejovski kaze: "Treba znati da su slovenska narecja u Bugarskoj i Srbiji stvorila staroslovenski crkveni jezik, a iz ovoga je postao ruski jezik".
Za Bugare se navodi da su uralsko-mongolskog porekla, koji su okupirali predele sadasnje Bugarske i pokorenom srpskom stanovnistvu nametnuli svoje ime a primili njihov jezik (koji su veoma iskvarili), kulturu i veru. Smatra se da su vekovna razdvojenost i uticaji susednih naroda sa delimicnim ukrstanjima doveli do izvesnih oprecnosti medju plemenima nekada istoga naroda, kao i uticaji religija, sto je sve rezultiralo u nastanku posebnih danasnjih naroda na evropskim prostorima.
Gde Se nalazila Srbija od VII do XII veka
(od Relje Novakovica)
U pogledu prvobitnog geografskog jezgra Srbije, odnosno srpske dr