Ja imam da ukažem na drugi problem sa novijim čorbinim albumima, koji nema veze sa tekstovima nego sa produkcijom. Odnosno, kao da ih je Bajaga producirao. Stidljive gitare sa minimalnom distorzijom da se publika ne uplaši, bubnjevi ko programirani, Bora kao da snima pored nekog ko spava pa se boji da ne podigne glas previše, a rezultujući vokal, sa druge strane i što se tiče glasnoće, preterano izdignut iznad muzike, i tako dalje, što u zbiru daje nešto iz čega je izvučeno ono malo preostalog dostojanstva i energije iz tog rokenrola i što može da se pušta u Žikinoj šarenici. Ono malo ok pesama sa novijih albuma, da su isproducirani na način kao na primer na "Priča o ljubavi obično ugnjavi", bile bi drastično slušljivije. Ovako, čabar.
Ista stvar sa recimo novijim Cukićevim i Bajaginim albumima (ok, oni nikad i nisu bili hevi, ali ovo sad je tužno).
Takođe tvrdim da je za popularnost grand muzike dobrim delom odgovorna fantastična produkcija, dok domaći rokeri koji nisu poslušali nijedan novi strani album u poslednjih deset godina samo sebi pucaju u noge što je strašno. Mislim, Satanov novi album je pojam vrhunske produkcije za bilo šta Čorbino iz poslednjih 15 godina, što je tužno.