Životna ispovest penzionisanog mašinovođe Radiše Vuksanovića, koji je
trideset i tri godine radio u Železničko - transportnom preduzećuPrvo sam
zgazio ženuGodišnje na prugama pogine više od 80 ljudi. Većina samoubica
skače pod voz. Mašinovođe, po zakonu, ne odgovaraju jer je nemoguće na
šinama zakočiti, ali nose "teret na duši"
BEOGRAD - Pančevačka pijaca. Sasvim običan dan. Šverceri sa torbetinama.
Jurnjava, graja, trka... Ko će pre da uđe u "Beovoz" da zauzme mesto za
Beograd iako se ide u suprotnom pravcu. Mašinovođa zatvara vrata, daje
gas. Klepeta 280 tona gvožđa. Hvata zalet. Brzinometar pokazuje 70 na sat.
Na 150 metara udaljenosti, žena pretrčava kolosek. Vozač koči, škripe
šine - bum.
Radiša Vuksanović skoro 33 godine je upravljao vozovima, a ovo mu je bilo
prvo "ubistvo".
Prvo gaženje je, kaže, najgore.
- Evo, dvadeset tri godine sam vozio elektrovozove i svašta sam video.
Svašta se dešava...
Ućuta... Guta knedlu.
Ne može da zaboravi Pančevačku pijacu, ženu koju je udario i ono što ga je
čekalo kod ulaska u Vojlovicu. Ali, u isto vreme je potpuno miran. Kao da
mu puls ne radi.
- Žena je pretrčavala s koloseka na kolosek. Baš kod Pančevačke pijace.
Video sam je, počnem da kočim... Vozu treba više od 300 metara da ukoči
pri brzini od 70 kilometara na sat, a ona na nekih stotinak. Samo sam
spustio glavu...! Da sve još bude gora, posle deset minuta ulazim u
stanicu Vojlovica, a ono iz šikane izletela neka pijandura, pa pravo na
voz. Voz ga udari i baci ga dvaest pet metara! Samo zinem. Izletim iz
kabine, a on pijan ko zemlja, ustao, pa me pita: " Jel sa vozom sve u
redu?" Pa majku mu pijanu... Došlo mi bilo da ga zadavim.
Znaju mašinovođe odakle im vreba opasnost od kamikaza. Poznaje Radiša sve
pruge, ali šta vredi.
- Stanica u Rakovici je pogodna za samoubice. Ima visoke perone i ne možeš
da ih vidiš. Odjednom iskoče! I tu ima dosta gaženja. Sećam se i pre pet
godina dečko - samoubica. Gledam ga i trubim na sirenu, a on, ni pet ni
šest, već se baci pod voz. A posle dođe policija i daje mi balon da duvam!
A onda mu se nekako uklopilo da nastavi priču: Pored kera, kog sam udario
od Pančevačkog mosta, najgore je bilo kad sam zveknuo u osam svinja!
Stale nasred šina. Pucalo je i prštalo na sve strane! Ma, gazio sam i
fazane i srndaće...
Ali, Radiša ne reaguje, ništa ga ne zanima. On opet o gaženju. Ej, celo
stado ovaca!!! Nije mogao ni broja da im se seti koliko se sve brzo
odigralo.
- To je bilo pre nekih 20 godina. Vozio sam poslovni voz za Zagreb. Kad u
Zemun polju, ispred mene, celo stado ovaca. Ej, celo stado! A znate kako
je s njima, gde je ovan predvodnik tu su i ostale ovce - priča Radiša bez
ikakvog uzbuđenja - čak je i lokomotiva iskočila, koja ima skoro 80 tona.
Znate li kako je to kad toliko živog mesa bude pod vozom!?
- Ima stresa. Naježiš se kad ti se dogode ovakve stvari. Nešto prostruji
kroz tebe... ali, nastavljaš dalje. Zadovoljan je svojim saldom. Kaže,
dobro je prošao u odnosu na druge kolege.
- To je i neki minimum kod mašinovođa - udariti u dve osobe. Imamo jednog
kolegu Nikolića... taj je pravi baksuz. On je na prugama ubio više od
dvadeset osoba. Hoće ga samoubice. Mislim da ih je bilo tačno 22. A što je
najgore, usmrtio je i ženu kolege sa železnice - priča Radiša potpuno
mirno.
Ali, Radiša je kao stena, skroz smiren. Ne sanja svoju kabinu, pruge,
kamikaze, životinje...
- Dosta sam vozio, red je na mlađe. Nije isto kad neko vozi sa 50 ili sa
30 godina. Zato sam i uzeo otpremninu. Sedim na birou i čekam sledeću
godinu da odem u penziju. Kad razmislim, ponekad i nije tako loše sedeti
kod kuće - priča Radiša.