Igrao dva sata fudbala, istuširao se i sad jedem salatu od tune, paradajza, krastavca i luka i pijem cedjeni limun i grejp, bez šećera :D
Fizički se polako oporavljam. Sa druge strane psihički polako padam, jer sam shvatio da smo zbog gluposti raskinuli ja i devojka, i sad mi nedostaje jako... Naravno ta glupost je na površinu iznela gomilu sitnica koje se u regularnoj svakodnevnici tolerišu a u ovakvim prilikama nabijaju u facu kao problem, a opet i te ''stvari što smetaju'' se rešavaju razgovorom, razgovor je ključ ka svemu.
I sad se igra standarna ''ko će koga da pozove'' igra, koju ja sasvim sigurno ne igram zbog ponosa, nego zbog straha da nju možda ne boli uvo da se pomiri :D