Jebiga, ja tu vidim samo gomilu ćelija koje se kreću pod dejstvom neuralnih impulsa... sve ostalo je izmislio čovek.
Takođe mislim da čovek treba da se bori protiv ovih grehova čisto da bi svoj kratak i bedan život, i život ljudi iz najbližeg okruženja, učinio koliko-toliko podnošljivijim. Npr, ja nisam dobar zato što hoću da evoluiram u superčoveka, već zato što neću da budem seronja, i sam se sebi gadim kada dozvolim da me ovi gresi nadvladaju. Svaka dalja priča o spoznaji i sjedinjenju je iluzija, iz razloga što čovek, i život uopšte, nije nastao da bi bio sjedinjen sa bilo čim, već kao anomalija prirode (u smislu materije i univerzuma). Ma koliko sam pojam života, kao gomila molekula koja se kreće po sopstvenom nahođenju, bio divan i čaroban i čudesan, mi smo ovde greškom.
Katastrofalno loše se izražavam, verovatno sam sebi uskačem u usta, ali tako posmatram stvari.