Do šeste ili sedme godine Čorbu, Bajagu i poslednje albume Bijelog dugmeta.
Pa tokom sankcija ništa, sve do negde '95-6. Tu dolazi Sunshine, Gru i tako ta domaća alternativa (u odnosu na dens) koja mi je delovala iskreno i opasno.
To me nije dugo držalo, posle me uvatio neki romantičarski period koji je trajao godinu-dve, tad sam slušao Balaševića često i puno. Takođe sam imao drugara koji je voleo Pink Floyd i Kiss, kod njega sam saznao da rokenrol nije samo domaće plagijatorsko sranje. Baš u to vreme sam kupio i novi kasetofon na buvljaku, beše nešto 85 maraka, ciča zima prsti otpadaju, a ja srećan.
Potom sam krenuo u srednju, uhvatilo me društvo u "tehno" (pod čim se tada podrazumevao trens, makar kod maloletnika, ali je i Podrigy bio na glasu). Srećom me je nekako zaobišlo metalcore loženje početkom dvehiljaditih (Korn, SOAD itd).
Kad mi je to dosadilo posle neku godinu, drugar slučajno poneo neki Metallica best-of dupli CD, i tu me je uvatilo nešto što traje do danas.
Takođe mi je MP3 bio jako koristan za procenu nečijeg životnog dela i generalno sagledavanje kakav je ko zapravo muzičar/bend. Jedno je kad istreseš jedva iskamčene novce na disk ispred SKC-a ili presnimljenu kasetu pa samo to slušaš jer nemaš šta, a drugo kad imaš nečiju celu diskografiju na one-click away gde se lepo vide svi usponi i padovi, kvaliteti i šupljine. Da ne pričam što se na kompjuteru mnogo bolje čuje nego na kasetofonu, pa obraćaš pažnju na muziku umesto na glupe tekstove.