Jutros odgledah "Cersku bitku" posle X vremena (na BN-u :). Bash mi je film probudio neka osetjanja rodoljublja. Ti ljudi su znali za shta ginu i ginuli su sa stilom, hrabro, bez gledanja u nazad i bez patnje shto ostavljaju zenu i detzu iza sebe. Ne kazem da je super ginuti, ali neshto mora da se zna...
Ne treba nama vodja vetj taj davno zaboravljeni duh. Taj inat, zelja da uradish neshto veliko, ne samo ti, vetj svi zajedno. Gde nam je ta mushkost?
Ja bih dao svoj zivot za otadzbinu ali ne za politichare, ne za njihove kutje, ne za njihovu debelu detzu. I to kazem iako nisam drzao pushku u rutzi...
Da sutra vidim sve nas kako se borimo za neshto vredno bio bih presretjan.
Stid me pred mojim precima. Izgleda da treba da dotera cara do duvara, da sve padne, da nema vishe Srbije da neki ovde neshto shvate. Mozda Kosovo nije vishe nashe ali dok sam ziv sa tim se netju miriti. Mozda tjete retji nisi realan, mozda nisam...
Kukavica umire hiljadu puta, heroj samo jednom...
"Drino, jebem ti..."