koje sranje, sad sam shvatio da nemam ni jednu sliku svog prvog auta.
bio je fiat punto, neko 2002. godište čini mi se. ovako nešto:
kad ga se setim jebote. :D
prešao je boga oca, bio prvi auto koji je burazer vozio kad je položio, pre toga ga je i ćale silovao.
kad sam ga ja dobio sve što je imao su neke petokrake alu felne i probušen auspuh, pa je zvučao kao da imam sportski auspuh. trošio 9 litara po gradu.
leva i desna vrata su bila izgrebana i po malo udubljena, oba stražnja blatobrana takođe, znak fiata napred je otpao kad ga je neko od nas trojice udario u stub (its a mistery i dan danas), svako sedište je imalo bar jednu rupu od cigara, pepeo na sve strane uvek. žmigavci nisu radili kako treba, desni je morao rukom da se drži sve vreme a levi se nije vraćao posle skretanja. menjač se jednom kompletno bio raspao, pa je posle toga rikverc bio magija za ubaciti. brava na vozačevim vratima nije radila, pa sam svaki put morao da idem do suvozačevih da zaključavam i otključavam. desni retrovizor je bio namešten i nije smeo da se pomera jer bi se otkačio (neko ga je bio slomio jednom, pa ga je ćale u there i fixed it maniru sredio super lepkom). sirena takođe nije radila. ulje mu nije bilo menjano nemam pojma koliko dugo, ćale je samo dosipavao sveže svako malo. jednom se otkačila sajla od haube, pa nismo otvarali haubu 3 meseca. večno je bila gomila nekih sranja u gepeku. nije imao poklopce od zvučnika u vratima jer je jednom neko obio auto i samo njih ukrao. vožnja je bila udobna kao operacija bubrega. ali nikad me nije prodao ni zajebao. uvek je palio i uvek je vozio ma šta mu mi radili. na kraju ga ćale prodao za soma i po eura.
one love, never forget!