Jump to content

Šta slušati od klasične muzike.


Recommended Posts

Koliko ja znam ne može. Problem je u tome što ti ne znaš šta je tačno kompozitor hteo da kaže. Na primer, ako imamo naslov kompozicije sonata u b-molu, ti ne znaš da li je on tom sonatom hteo da kaže da mu je teško, da je tužan, da je video smrt ili da mrzi svog oca. S druge strane ako se kompozicija zove "Četiri godišnja doba", jasno je da se radi o godišnjim dobima, naročito ako stavovi imaju i podnaslove. Ovo ti je samo najjednostavniji primer. Inače, postoje na primer simfonije za koje postoji program, odnosno knjižica, koja govori sa više ili manje detalja šta je ono šta u tom trenutku čuješ, tj. šta to predstavlja. Opera je sama po sebi programska kompozicija, ali kada je reč o romantizmu, programska muzika se odnosi na instrumentalnu muziku, dakle ti čak i da si surovi profesionalac, da tog programa nema, ne bi znao šta se dešava tačno. Programska muzika je u neku ruku prevazilaženje same muzike i spajanje sa drugim umetnostima mu daje, kako bi vi mladi rekli, multidisciplinarni pristup. Sada, možda kao posledicu toga, imaš konceptualnu umetnost u kojoj na primer slika sama za sebe ne znači ništa, ali ako znaš priču iza nje i oko nje i posle nje, onda dobiješ celovitu sliku koja je veća od zbira njenih delova. Ovaj problem umetnosti uopšte je i dan danas predmet rasprave.

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

Romantizam - sve ili ništa

 

 

Ova slika gore koju ste svi sigurno videli je suština romantizma. Šta mi tu vidimo? Dve fundamentalne stvari, čoveka i prirodu. Daljom analizom vidimo da je čovek sam i da je dobrostojeći građanin ili plemić, da se nalazi na vrhu planine ("Ko na brdu ak i malo stoji više vidi no onaj pod brdom" - Njegoš, romantik), dakle sam je okružen prirodom i to netaknutom i iznad njega nema ničeg osim neba a on gleda nadole i pravo ispred sebe. Ne moramo da budemo likovni kritičari da bismo shvatili da je ovo ideal tog vremena. Mene više interesuje gde je tu žena?!?

 

Betoven je taj koji je uveo čoveka/kompozitora-heroja u muziku, međutim paralelno sa njim postojala je muzika dragi moji, nije on jedini! Moram da napravim malu digresiju. Razmišljao sam o svojim hvalospevima o Beotvenu, o njegovoj senci i sve je to suva istina. Međutim, imajte u vidu da je Betoven bio čovek, u redu čovek-heroj, čovek koji je uspeo da prevaziđe ovu zemlju i vaznese se kroz svoju muziku. Isti takav je bio i Bah, na drugi način naravno. Ali postoji jedan čovek koji u stvari nije bio čovek, bog koji je hodao među ljudima, apsolutni genije, natčovek - Mocart.

 

O Mocartu sam već pisao, ali zašto ga sada ponovo izvlačim iz nafatalina? Zato što je Mocart kao pop kulturni fenomen nastao u romantizmu. Recimo njegovo ime po kome je verovatno najpoznatiji - Amadeus, je nastalo tek posle njegove smrti i to u 19. veku a izašlo je iz Gotlib, odnosno, Teofilus, odnosno Amadeus, onaj koji voli Boga (pozdrav za Brua!). Taj mit o Mocartu kao bogu/demonu/đavolu je nastao mnogo posle njegove smrti. I moram da kažem, iz onoga šta o njemu znamo sada u potpunosti opravdano iako bi mnogi koji istoriji pristupaju naučno imali šta protiv da kažu. Ali, za mene lično, osim trvijalnih podataka koje svi znamo, se ističe jedan mali detalj a to je da je Mocart u svojoj osmoj godini napisao simfoniju koja je, iako ni malo inovativna, išla rame uz rame sa tadašnjim simfonijama prekaljenih kompozitora. U osmoj godini. Da ponovim, u osmoj godini. U dvadesetoj on je već počeo da komponuje dela koja su sam vrhunac klasične muzike. Poređenja radi, ostali kompozitori još nisu ni počeli ozbiljnije da komponuju u svojoj dvadesetoj godini.

 

Nije jedini razlog za vozdizanje Mocarta njegov fenomen, već je on predstavljao ideal čoveka u romantizmu. Svuda su tražili njegovu inkarnaciju i ponekad bi je pronašli. Možda je Mocart onaj lepotanko sa gornje slike?

 

Moja teorija je da mi i dalje živimo u romantizmu koji je nešto malo evolvirao ili se degenerisao ili retardirao ili se raštrkao ili na oko promenio formu. Ne govorim ovde samo o muzici nego o umetnosti uopšte. Imam osećaj da je to poslednji radikalni skok u umetnosti. Recimo danas u koncertnim salama najviše od svega što ima na repertoaru je muzika iz romantizma (osim živih kompozitora). Baha retko možete da čujete. Betovena nešto češće. Mocarta uvek iako je za svog života bio suviše napredan, pa nije bio toliko slušan (retko koji kompozitor jeste!). Od mrtvih kompozitora 20. veka niko nije redovan na repertoaru rekao bih, možda Stravinski i Šostakovič, ali vrlo retko. Govorim u globalu a ne o festivalima posvećenim tom i tom. Ne znam zašto sam sve ovo rekao, možda je ovo stvar za diskusiju, ko zna!

 

Šta dalje? U sledećoj epizodi, iako je to hronološki neispravno, krenućemo od Johanesa Bramsa. U međuvremenu, poslušajte njegovu sonatu u C duru, njegovo prvo objavljeno delo. Dok slušate, razmislite na koga vas podseća.

 

Johannes Brahms - Piano Sonata No.1 in C major Op.1

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

Johanes Brams - treći do B-ova!

 

I? Na koga vas podseća? Na Betovena? Nemoguće!!! Brams nam je prvi romantičar iako on pripada zrelom romantizmu zbog toga što pripada čuvenom 3B-u, Bah, Betoven, Brams. To znači dve stvari: 1) Da Mocart nije imao nijedno početno slovo B u mnogim od svojih imena; 2) Da je Brams romantik br. 1.

 

Brams je imao interesantno detinjstvo za koje smatra da je od njega napravilo kompozitora kakvim je postao. Pošto su njegovi roditelji jako brzo shvatili njegov talenat za klavir, a nisu bili pri nekom novcu, logično je da su sina poslali da svira po bordelima. Mislim da je to najprirodniji mogući postupak - sin je talentovan => treba talentom da izdržava => zaposlite ga u bordelu! Nisu njegovi roditelji bili zli, recimo kao što su bili Mocartovi i Betovenovi, ali svejedno... Negde u svojoj četrnaestoj od jezivo teškog i napornog noćnog muziciranja, fizički je propao, bio je iscrpljen i užasno mršav. Roditelji su to, na našu sreću, videli i odlučili da je vreme da prekinu da ga iskorišćavaju. Brams se brzo povratio i čak su mu dali profesora da ga uči kompoziciji.

 

Tako je Brams počeo. U međuvremenu je izrastao u vrhunskog pijanistu i napisao gorepomenutu sonatu i upoznao jednog momka, nadobudnog violinistu čijeg se imena ne sećam i njih dvojica su krenuli na turneju. Tadašnje turneje nisu bile kao danas. Kresneš dva klika na fejsu i tviteru i pljas, ljudi znaju za koncert. Tada si prvo morao da ujuruješ mesto gde ćeš da sviraš, da moliš i kumiš za salu i to je bio lakši deo. Onda je trebalo da promovišeš svoj koncert što se radilo plakatima i flajerima koje su oni lično rasturali. Kako ubediti ljude da dođu na koncerte anonimusa? Teško, ali pošto je koncerata bilo malo, ljudi su voleli da idu i slušaju jer je to bio jedini način da se čuje muzika u ozbiljnijoj formi. Išli oni tako po Nemačkoj (odakle su inače rodom!) i posle nekoliko meseci nabasaju na mladog a već čuvenog violinistu Žozefa Joakima.

 

Zašto vam to sve pričam? Kao i danas i od kad postoji i prva društvena zajednica, i tada je preporuka otvarala vrata ka uspehu. Joakim je poznavao nikog drugog do Franca Lista koji je već neko vreme boravio u Nemačkoj (o Listu će biti reči kasnije), a list je, da sada ne prekidam priču o Bramsu bio u tom trenutku najpoznatiji pijanista na planeti i kad to kažem ne preterujem, možda je bio čak najpoznatija ličnost na planeti (naravno kad kažem planeta mislim na Evropu i Severnu Ameriku) i to takođe ne preterujem. Joakim ih je preporučio Listu i ovi su otišli do njega.

 

Brams nije voleo Listovu muziku i smatrao je da je ona loša i degradirajuća, da je List svojim pokušajem modernizma (programska muzika o kojoj sam pričao) zapravo uništio muziku. Brams je celog svog života imao nisko mišljenje o Listu kao kompozitoru. O Listu kao čoveku isto nije imao visoko mišljenje, ali to ga nije potresalo. Međutim o Listu kao pijanisti je slušao legende i do tada ga nikada nije čuo. Uopšte o Listu je čuo samo legende i naravno verovao je u njih tako da se sledeća sitacija na suareu kod Lista desila. Kada ga je List pitao da odsvira svoju klavirsku sonatu, Brams ne samo da jse odsekao nego ništa nije rekao, ćutao je pred gorostasom kao zaliven. List je sačekao malo i kada je video da od mlađanog momka nema ništa, rekao: "Dobro, onda ću morati ja da sviram umesto tebe", na opšte zadovoljstvo svih prisutnih.

 

Šta je to "sviranje s lista"? To znači da sednete za klavir (ili neki drugi instrument), stavite kompoziciju ispred sebe koju do tada nikada niste videli i svirate šta piše. Mislim da je potpuno jasno da je to nenormalno teško čak i za talentovanog i iskusnog izvođača. U stvari, to je toliko teško da je retko ko u istoriji muzike to mogao da radi. Znamo da je Mocart to mogao i znamo da je List to mogao od velikih kompozitora. Mislim da je to to. Ostali su morali bar jednom da pogledaju i da mnogo vežbaju. Ono šta je List radio da zabavi svoje prijatelje nije bilo samo jednostavno sviranje nepoznatog dela, nego malo da začini on bi obrnuo partituru za 180 stepeni, čisto da deluje što manje kao čovek a više kao bog. I ne samo to, dok je svirao pred svojim kružokom usput je i komentarisao ono šta svira, gde smatra da je odlično, gde je loše, gde treba da stoje ispravke i slično. Da, List je bio nadaren, neko bi rekao, čista genetika.

 

List je uzeo Bramsove žvrljotine (obzirom da je delo bilo neobjavljeno na papiru je bio Bramsov rukopis sa sve ispravkama koje je verovatno samo on mogao da protumači) i počeo da svira. Brams je u jednom od svojih pisama kasnije rekao da niko nikad nije bolje svirao njegovu muziku od Lista (uključjući i Bramsa samog). Reći to za nekoga ko svira vašu kompoziciju znači samo jedno, da je taj mutant spreman za školu Čarlsa Egzavijera!!! Sve u svemu, List ga je pohvalio, rekao mu je da je car i da će ga preporučiti dalje kao i da će pomoći da se kompozicija objavi. Evo šta je List odsvirao:

 

 

Onda je List krenuo da svira svoju kompoziciju a zli jezici kažu da je Brams zadremao. Ovo je List svirao:

 

 

Da stvar bude smešnija ovo je Listova kompozicija koja je njegova verovatno najčuvenija i koja jedina nema programski naziv i koja je čak i u svojoj formi u potpunosti nova. Ali o Listu kasnije.

 

Da li stvarno zadremao ili ne nije utvrđeno pouzdano, ali ono šta znamo o Bramsu je da je to zaista moglo da se desi. Inače, o Bramsu kao čoveku znamo možda najmanje od svih kompozitora ikad. Od novinara je bežao, intervjue nije davao, želeo je ostati amoniman i ogroman broj svojih pisama je spalio i ne samo onih koje je on dobio nego i onih koje je poslao. Brams je bio nadrkan. Nije on palio sam svoj život nego i svoje kompozicije. To znači i ovo -  sve što je Brams ikada napisao (šta nam je ostalo) je odlično, a veliki deo toga je sam vrh klasične muzike uopšte. To nije ni sa kim slučaj u istoriji muzike osim možda sa Mocartom i Bahom, svi ostali, čak i Betoven, su imali velike padove u kvalitetu svojih kompozicija.

 

Dakle, Brams je bio drkoš, ali ne drkoš Betovenove klase, ne, ne, niko nikad nije bio toliko drkadžija. Brams je bio velikodušan i novac mu nije predstavljao ništa što ga čini jedinstvenim u svetu muzike i jednim od retkih ljudi koji su ikada hodali po zemlji. Bio je užasno skroman i voleo je da saseče nogavice desetak santimetara iznad njihove originalne dužine. Uz bradu koju je počeo da fura od kasnih tridesetih pa do kraja života možemo da kažemo sa velikom sigurnošću da je bio prvi hipster ikada!!! Inače Johanes je bio mladac krhke građe, lep ko devojčica i bez dlake na licu, što je na njega uticalo dosta negativno. Brada je krenula da mu raste jako kasno i sada možete na netu uglavnom te fotografije da vidite i po njima je poznat, kao čovek sa ogromnom bradom. Čak je i svoj dečački glas namerno ogrubeo. Kažu još da je bio nemoguć u raspravama, uvek je kontrirao! (na forumu nezamislivo) čak i ako se slaže (nečuveno!) išao do kraja da razbesni sagovornika (nemoguće!) i zbog toga se sa mnogima posvađao. Nikako nije voleo aristokratiju, ali voleo obične i siromašnje ljude i u kraju u kome je živeo svi su ga znali kao dobrog, smirenog, blagorodnog i čoveka široke ruke. Desilo se jednom prilikom da je kuća u neposrednoj blizini počela da gori, to je bila zapravo stolarska radnja. On je istrčao iz svog stana i počeo da gasi požar sa ostalim ljudima. Na pitanje prijatelja - da li si sklonio svoje rukopise, Brams je odgovorio - rukopisi su manje važni od života ljudi. Taj njegov prijatelj je sklonio tada još neobjavljenu četvrtu simfoniju jer je postojala realna opasnost da se požar proširi i na Bramsov stan (iako nije). Brams je, pošto je požar ugašen, dao stolaru novac da obnovi radnju. Osim toga, izdržavao je prvo svoje roditelje, pa onda i brata i svoju maćehu. Prvi je kompozitor koji je svoje bogatstvo (relativno bogatstvo) stekao samo na osnovu svojih bojavljenih dela, odnosno nije imao mecenu, što mu je omogućavalo da radi kad hoće i koliko hoće i šta hoće.

 

Vratimo se tamo gde smo stali, posle događaja kod Lista, njegov mali bend se raspao i on je pomoć tražio od Joakima koji ga je velikodušno poslao Šumanovima (Robertu i Klari). Šuman ga je primio, stavio za klavir i rekao mu da svira sve šta ima (opusi od 1-5). Onda kada je završio, Šuman je ustao i pozvao svoju ženu Klaru i zamolio Bramsa još jednom da odsvira (više od sat vremena kvalitetne muzike). Šuman je odlepio za Bramsom (a kasnije i stvarno o čemu će biti reči kad dođemo na tu rijeku) i objavio članak u kome je najavio Bramsa kao genija i novog Betovena.

 

Zašto nije dobro biti proglašen novim Betovenom? Postoje dva suštinska razloga. Prvi je što niko ne voli da se poredi ni sa kim a kamoli sa Betovenom. Drugo, Betoven je samo jedan, izdići sebe iznad je nemoguće i to svaki kompozitor zna, jedina šansa je biti dovoljno dobar da nadimak "novi Betoven" ne ostane zauvek. Brams je uspeo u tome, ali mu je trebalo mnogo, mnogo vremena. Nastavak sledi!!!

-----------------

nema vise zezanja

A.B.

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

svaka cast cetvrti B - Bolkonski

cisto da ubacim nesto da ne bude da sam dzabe postovao

https://www.youtube.com/watch?v=tgfAWJbjvGg

 

Edited by Mammothead

There's a little boy and on his 14th birthday he gets a horse...and everybody in the village says,"how wonderful" and the Zen master says,"we'll see".Two years later The boy falls off the horse,breaks his leg and everyone in the village says,"how terrible" And the Zen master says,"We'll see".Then,a war breaks out and all the young men have to go off and fight...except the boy can't cause his legs all messed up and everybody in the village says,"How wonderful" and the Zen master says,"We'll see".

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...