Slicno se meni dogadja, ali ne fokusiram se na jednu osobu, nego razmisljam kako u tom momentu u busu se nalazi ~50 ljudi (nebitno) i da svako ima svoj tok misli, svoju brigu, svoju radost. Naravno, onda ugledam ljude u automobilima, na stanicama, pa mi sve to postane nekako previse za shvatiti/razumeti.
Kapiram ja da nije to sad nista revolucionarno, ali eto, toga se setih. :)