Ovaj mali put je stvarno bio zanimljiv.
Prvo, mi smo isli (nas petorica, studenti, svi dobri momci stvarno) sa meraklijama iz Nisa. Odnosno, podeljen autobus izmedju matorih meraklija i nekih mladjih huligana, uz nekoliko dobrih momaka. Mi smo nekako bili tu izmedju njih, ali zajednicka stvar svima je da u NEMOGUCOJ meri piju, puse i duvaju... I naravno, sve to u autobusu. Nase prevozno sredstvo ja ne umem da vam opisem. Pa to je takav krs, da je ono neverovatno. Nas su na auto putu prestizali kamioni i cisterne, sta vise da vam kazem. Stvarno je cela ta prica sa autobusom prosto neobjasnjiva, jer to zaista treba doziveti. Inace smo putovali preko Madjarske i Slovenije, tako da je put do Milana trajao 26 sati.
Milano lep, veliki i mrtav (od 20h, pa na dalje). Video katedralu, prosetao se tim glavnim ulicama, pojeo sladoled, popio pivce, i tako. U sustini, ortak i ja smo stvarno uspeli da izvucemo maksimum iz tog jednog dana koliko smo imali. I stvarno je nekako cudno kako odjednom u 20h, sve pocinje da se zatvara, ljudi nestaju sa ulica, grad se jednostavno gasi. Sutra ujutru otisli na Guzepe Meacu i stvarno izgleda impozantno.
Djenova je meni mnoooooogo lepsa od Milana,dosta mi lici na Sijenu. Sve kaldrme, uske ulice, prolazi, pubovi i picerije, luka, glavna ta ulica sa prodavnicama, i na kraju taj stadion koji je takodje jako, jako lep. (Preskocicu ovde celu pricu o utakmici, navijacima i svemu, pisacu o tome u sportskom podforumu, da ne davim ovde ljude bezveze)
Povratak kuci dosta naporan, sa konstantnom pratnjom policije kroz celu Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, pa cak i Srbiju. Cekali smo na Hrvatskoj grani oko 2-3 sata, a na nasoj 8 sati, raspad potpuni.
I stignem ja jutros kuci i vidim nova brava, plus jedna sto nije bila ranije. Kaze mi mama da su nam provalili u stan, jos u ponedeljak, uzeli njeno neko zlato, njen lap top, moj neki telefon (koji ne vredi 15dinara). U sustini, nisu uzeli BOG ZNA STA, ali zbog lap topa mi je najzalije, jer znam koliko je ona to kupovala (da ne kazem da jos nije ni isplacen) i koliko je vremena provodila na njemu, radeci stvarno njoj vazne stvari.
I onda, kad razmislim, u nedelju jebeni rat u gradu, u ponedeljak obijen stan, u utorak internacionalni incident. Toliko o Srbiji, toliko o zivotu ovde.