gledam sada desno u ovaj sat na zgradi u koji sam zurio prve 4 noci sam u sobi, bez mobilnog, kompa, dom prazan... ja sam. tumarao okolo.
jeo one cajne kolace prvih 5 dana. onako depresivan nista mi nije drugo trebalo.
dani prolaze a niko ne dolazi. ne mogu da cujem moje.
otisao do govornice na ulici i kad sam pozvao moje srce mi je bilo puno, gledam oko sebe kad sam spustio slusalicu - dzungla.
najtezi dani mog zivota...
druzi se shto vise - u zivotu je sve stvar navike.
uci ce ti u naviku NY lako.
docice period kada neces verovati koliko ti je dobro.
a vrlo brzo i onaj drugi kada ce ti biti od svega muka. 101 put sam se sa 18 godina vracao kuci izbezumljen posle 15 casova na poslu i faxu sumirajuci i premotavajuci sve neprijatne trenutke tog dana.
za ovih 6 meseci, ispaljen 2131 puta (mahom od strane sunarodnika), sve radio sam, ali eto i dalje sam na RURu, i dalje igram basket, i dalje gledam kosarku kao ranije, i dalje drzim osmeh na licu iako su ga mnogi ovde izgubili.
shta da ti kazem. prolazis kroz ovaj prvi period koji ce brzo proci. docice mirniji, i vratice se onaj prvi...
ali moram da ti napomenem - nije zanemarljiv broj dana kada sam uvece pred spavanje slusao
Ice Cube - It Was A Good Day
zavisi od faxa do faxa.
od 10k do 30k shkolarina.